utorak, 19 maj 2015 16:22

Jemen za Saudijce kao sovjetski Afganistan

Jemen za Saudijce kao sovjetski Afganistan

Nema bolje čuvanog režima u svijetu od saudijskog, a niti režima koji se osjeća ugroženijim od saudijskog. I iznutra i izvana čuvan je stranom vojskom, iako je naoružan najskupljim naoružanjem – osjeća se nesigurno.

Kraljevina Saudijska Arabija začeta je sredinom 18. stoljeća na paktu ratobornog beduina iz Nedžda Muhammed ibn Sauda i do tada slabo poznatog alima Muhameda ibn Abdulvehaba.  Ibn Saud je prvoj lokalnoj samoupravi podario vojnu moć, a Abdulvehab joj je dao ideološku potporu. Iz ove početne enklave Saudija će tri puta evoluirati sve do današnjih granica. Meka i Medina će pod njihovu upravu pasti tek 1924/1925. godine, i to nakon stanovite britanske podrške protiv osmanlijske uprave. Sve u svemu, ova kohabitacija vojne saudijske moći i vehabijske akide, uvijek praćena zapadnjačkim blagoslovima (prvo britanskim, a nastavljena američkim), trajat će sve do danas.
No, nakon što je početkom prošlog stoljeća otkriveno da S. Arabija u utrobi krije najveće rezerve crnog zlata, eksponencijalno je porastao značaj Saudi dinastije. Enormno bogatstvo u rukama jedne porodice učinilo je da se ona poprilično otuđila i od naroda i od vjere. Narod izvan palata nije smio znati kako članovi dinastije unutra žive raskošnim i raskalašenim životom koji nema nikave veze sa onim životom izvan zidina palata. Da bi članovi kraljevskog klana sebi osigurali mir i spokoj, napravljen je kompromis sa vodećom vehabijskom ulemom, po principu: Mi vama podarujemo ovlaštenja za kreiranje šerijatskih zakona kakve želite i obilatu novčanu potporu, a vi nama ne dirajte apsolutnu političku vlast! Ovaj aranžman naročito je došao do izražaja u vrijeme kralja Fahda, i nastavio se dalje u većem ili manjem intenzitetu. No, za svoju potpunu sigurnost članovi vladajuće porodice postavili su još jedan važan osigurač: britansko-američke  tutore, koji pomno bdiju nad kraljevinom. Ovi su to naročito dokazali dopremanjem 400 hiljada trupa, kada ih je trebalo braniti od Sadama H. prije dvadesetak godina. Zauzvrat, kraljevina je skoro uvijek donosila odluke koje su bile na listi želje velikih Patrona: od diktiranja cijena nafte do nedodirljivosti Izraela. I kada bi kojim slučajem Saudi kraljevina opstala još hiljadu godina, zasigurno bi cioniostička država bila mirna hiljadu godina s te strane, i naravno Palestinci bi ostali porobljeni sve to vrijeme. Da interesi Izraela i S. Arabije korespondiraju, najbolje pokazuju skoro svakodnevne komunikacije obavještajaca dvije zemlje, koje se sada ne pokušavaju ni sakriti.
Dolaskom Homeinija i ostvarenjem Islamske revolucije u Iranu te imenovanjem Saudi dinastije američkim vazalima i njihovo proglašenje nelegitimnim vladarima svetih harema Meke i Medine, pokrenulo je lavinu saudijske antiiranske i antišiijske propagande. Podsjećanja radi, Vatikan nije vlasništvo italijanske države nego je exteritorijalno izdvojen u status posebne države i kao takav dodijeljen je cijelom katoličkom svijetu. Gomile saudijskog novca i zapadnjačka naklonost omogućili su prodor saudijskog islama ne samo širom islamskog svijeta nego i na Zapad. Možda najjači bh. politički analitičar dr. Anis Bajraktarević, profesor u Beču, kaže da je upravo zapadnim protežiranjem od svih sagrađenih islamskih vjerskih objekata na Zapadu, 90 posto njih saudijskog porijekla.
Pojava  tzv. arapskih proljeća, bez obzira na to ko ih je pokrenuo, izazvala je paniku na saudijskom dvoru. Osim iznenadnom podjelom desetina milijardi US$ narodu, 16 prinčeva koji obnašaju svu vlast u kraljevini (prema, prevedenom s engleskog, dokumentarcu kojeg u serijalima upravo sada emitira TV Pink 3) okrenuli su se najsigurnijem sredstvu za opstanak na vlasti, po oprobanoj dodikovsko-miloševićevskoj recepturi, sve većim povlađivanjem domaćim vjerskim radikalima. A to je značilo intenziviranje antiiranske i antišiijske propagande, masovnije slanje svojih i finansiranje tuđih dobrovoljaca u rušenje tzv. proiranskih režima, prvo u Siriji, potom u Iraku, a danas se ruši i “šiijski” Jemen. Još bi režim ostao i pravovjeran u očima svojim trabanata, posijanih širom svijeta, da se nije dogodio Egipat.
Naime, Mursi se nije pošteno ni ustoličio a general Sisi ga je poslao u zatvor. I umjesto da Saudi dinastija plače za Mursijem, jer i on je bio borac protivnik Irana, a i pobornik pobunjenika u Siriji, oni Sisija blagosiljaju sa nekih desetak milijardi US$ i neprestanim novim dotacijama obdržavaju socijalnu stabilnost njegova režima. U čemu je onda problem? Problem je u tome što bi se, ukoliko bi Egipat kao najveća sunijska država uspostavila stabilnu islamsku vlast, to zasigurno u relativno kratkom vremenu prelilo u S. Arabiju, a režim se ovoga puta ne bi mogao odbraniti propagandom o šiijskoj zavjeri protiv sunija. Jedan od naših bivših ambasadora u S. Arabiji govorio mi je da je 90 posto omladine S. Arabije tada podržavalo Bin Ladena; danas ankete pokazuju da otprilike isti takav postotak njihovih mladih podržava ISIL. Prema procjenama zapadnih izvora, danas je u S. Arabiji nezaposleno cca 40 posto mladih, i to je čak za zemlju čiji je godišnji budžet 900 US$ veliki problem (šta tek reći za Jemen, čiji je budžet, sa približno istim stanovništvom, tek 60 milijardi US$). Da bi demonstrirao moć, prema onima vani – računjući da će tako umiriti one unutra, režim se okrenuo masovnoj kupovini modernog oružja izraženog u desetini milijardi dolara. S. Arabija je po sadašnjem trendu kupovine postala svjetski kupac broj jedan, prestigavši Kinu i Indiju, čak je kupila više oružja nego cijela Zapadna Evropa.

Husi pokret – od krajnje potlačenosti do dominacije, pa do svjetske izolacije
Husiji su, poput njihova pandama Hizbullaha, pripadali zajednicama koje su dugo tavorile kao najsiromašnije; Hizbullahova – šiijska na jugu Libana, a ova zejdijska u planinskom krajoliku sjevera Jemena. Prvo je Hizbullah od sredine osamdesetih godina 20. stoljeća, svestranom reformom, od sebe načinio najmoćniju skupinu u Libanu; po sličnoj matrici je Husi pokret od najsiromašnije jemenske zajednice danas izrastao u najmoćnijeg aktera u Jemenu. Za ovo mu je u kratkom roku od 2004. godine trebalo šest ratova i sada vodi onaj najveći – protiv sjevernog susjeda, kojeg još podržava 10 zemelja, plus SAD. U svojoj analizi objavljenoj na stranici Al-Jazeere na engleskom, analitičarka Grupe za krize, A. Longley Alley piše u početku svoje analize: “Jemenci su dugo sumnjali da Saudijci slijede politiku koja drži Jemen slabim, ali ne toliko slabim da se njegovi unutarnji problemi preliju preko granice.”  Da bi dalje konstatovala: “Novi vladari Saudijske Arabije izgleda da su izabrali svoj pristup. Oni su krenuli u vojnu avanturu koja će stvoriti vrstu nestabilnosti i nasilja koje ne samo da će nepopravljivo oslabiti Jemen, već bi se to moglo vratiti i kraljevstvu.” U analizi, na Al-Jazeeri, također se ističe da Iran ima umiješane prste oko Husija, ali ne u tolikoj mjeri koliko to tvrdi S. Arabija.
Je li i koliko je Iran zaista umiješan u potporu Husijima? U nekoj mjeri, sigurno jeste. Ali zasigurno dosta manje nego što je S. Arabija prethodno namontirala svojih tekfirskih elementa Iranu. Osamdeset terorističkih organizacija danas operiše u pakistanskom Balučistanu protiv Irana, ali i protiv Pakistana, Saudija je pripomogla stvaranje mnogih od njih. Prethodno je novcem i ideologijom pomogla nastanku Talibana za vratom Irana, i prva priznala njihovu kvazidržavu, da bi najzad Iranu s druge strane, u Iraku i Siriji, pothranila nastanak razarajućeg ISIL-a. Kada je u pitanju saudijska tvrdnja da je Iran naoružao Husije – to teško stoji. Jer, kako to tvrdi jedan zapadni izvor, zašto bi Husiji uopće i trabali iransko oružje, ako su, zauzevši sve kasarne jemenske vojske, tamo zaplijenili američko sofisticirano, pola milijarde vrijedno, oružje za borbu protiv Al-Kaide.

Saudija nema izlaza iz Jemena osim proizvođenja još jednog građanskog rata

Saudijci su pojačanom propagandom pokušali alarmirati prvo islamski, a potom i zapadni svijet da, eto, Iran preko Husi pokreta želi da okupira sveta mjesta Meku i Medinu. To je na početku imalo mobilzatorskih efekata u sunijskom svijetu, dok se jedni po jedni nisu počeli hladiti, uvidjevši šta je na sonu. Prvo je Erdogan promijenio retoriku, onda je Pakistan odbio poslati svoju pješadiju, a i Egipat više glumi člana koalicije zbog dolarske apanaže, nego što želi rastezati svoje snage, koje ionako ne mogu riješiti ni problem Sinaja. Tako su Saudijci ostali sami zaglibljeni u jemenskoj avanturi uz nekoliko zaljevskih satelita. Porušili su gotovo svu civilnu infrastrukturu, sve mostove, telekomunikacione stubove, neke stadione, mnoge škole i druge ustanove te ionako siromašni Jemen vratili u srednji vijek. Ubacili su s mora nekoliko hiljada svojih tekfirlija iz Sirije, ali je Husi pokret unatoč izvjesnim žrtvama i dalje živ, fizički samo načet, ali moralno ojačan.
Saudijski režim zasigurno ni ne pomišlja da bez nečije jake podrške sam pošalje kopnene trupe u Jemen – zna da bi to urušilo temelje cijelom režimu. S druge strane, taj režim zna da Husije ni na kakav način ne mogu pobijediti. Stoga režim ima još malo manevarskog prostora da u nekim enklavama, preko uvezenih tekfirlija, načini neka dugoročnija žarišta, ali su svjesni da je čak i većina jemenskih sunija na njih kivna jer su im uništili zemlju.  Naime, znatan broj sunija u Jemenu naglo širenje Husija nije doživjelo kao širenje buduće fantomske šiijske države, kako je to nalagala saudijska propaganda, već prije svega kao socijalni, politički i vojni pokret koji najzad hoće i može skinuti ogrezle oligarhije s vlasti, koje je godinama podržavala upravo saudijska vladajuća klika, zajedno sa SAD-om. Husiji su se širili takoreći bez otpora, zato što iza njih nije ostajala pustoš i klanje kao iza saudijsko-američkog proizvoda ISIL-a. Koliko god zapadna medijska mašinerija pokrivala njihove zločine, to neće moći dugo trajati. UN upravo izvještava da su izrazito većinske žrtve rata u Jemenu civili.
Osim toga, pomalo nategnuto je Husijima (Zejdijama) nametnut obavezan medijski atribut “šiijski”, premda su oni fikhski bliži sunijama nego šiijama, dočim su tek politički bliži šiijama. Treba li podsjećati na činjenicu da su saudijski epigoni širom svijeta riječ “šiija” prvo propagandistički masovno poistovjetili sa apsolutnim zlom, a onda su sve izvještaje, komentare i analize obavezno atributirali tim napadnim “šiizmom”. Ako su Asadove snage izvele neki napad, to su obavezno Asadove šiijske snage, čak se iranske snage portetišu kao iranske šiijske snage. Paljanski mediji imali su sličan vokabular. Izvještači sa terena obično bi počinjali sa: Alijini džihadisti su i danas pucali po srpskim linijama... Nije to slučajno! Ovakva propaganda proizvela je hiljade samoubica kojima je bilo dovoljno samo kazati da su na drugoj strani šiije, nije više važno jesu li to djeca, žene, starci... Jedan takav na facebooku ističe: „Samo da mi je ubiti šiiju pa neka idem u Džehennem.“ Kao da je htio kazati: „Bože, i Ti se moraš sa nama solidarisati, a ako nećeš, e onda se razilazimo.“    

Obama u intervjuu New York Timesu ponizio svoje arapske vazale

Predsjednik Barack Obama konačno se otvorio i rekao ono što je u njegovoj glavi već duže  vrijeme (u intervjuu za New York Times u nedjelju 5. aprila 2015. godine). Dakle, kazao je: „Najveće prijetnje s kojima se suočavaju arapske države neće doći iz Irana invazijom. One će doći od nezadovoljstva masa unutar vlastitih zemalja.“ Zapravo, sugerisao je da su arapski režimi nelegitimni i da među masama vlada ogromno nezadovoljstvo.
„Na sceni je oštra konverzacija (sa njima), ali to je ono što moramo imati“, rekao je američki predsjednik. „Ja im mogu poslati poruku o američkoj obvezi da ćemo raditi s njima i osigurati  im da ne budu napadnuti izvana, i  to će možda ublažiti neke od njihovih problema i omogućiti im da imaju više plodan razgovor s Irancima“, dodao je. Time je predsjednik SAD-a istakao da se oni ne bi trebali bojati iranskog rastućeg utjecaja. Umjesto toga, on im je sugerisao da se koncentrišu na sređivanje svojih unutarnjih problema. Premda je Amerika od samog starta podržala saudijsku koaliciju, ipak je evidentno da mnogo šta škripi u međusobnim odnosima. Valjda je iz ovih razloga Obamin otac na ovdašnjem Saffu osvanuo kao šiija, a Iran kao epicentar, možete mislit', cionizma.
Kada su svojevremeno predsjednika R. Nixona novinari upitali kako na jednoj strani promoviše demokratiju, a okolo toleriše diktatore. On je za te diktaotore kazao: “Jesu  pasiji sinovi, ali su naši!” Otprilike isti aršin Obamina administracija ima prema svojim arapskim diktatorima. Svjesni su sa kime imaju posla, ali američka politika se nikada nije ravnala prema moralu, nego prema interesima. Sve dok su američki vazali, vanjska bezbjednost im je zagarantovana, pa čak i kada izvan svojih granica razaraju slabije od sebe. No, ne može se vječno liferovati zlo drugima a da se ono jednog dana ne vrati kući. Ono već kuca na vrata saudijskog režima. I još nešto, saudijske bombe nisu srušile samo jemensku infrastrukturu, one su najvjerovatnije srušile i nuklearni dogovor Irana i šest sila, ali su također zaštitile nebo iznad Irana sa nenadmašnim ruskim S 300 raketama.
 

Piše: Irfan Subašić

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Refreširaj