ponedjeljak, 23 septembar 2013 10:24

Analiza razloga mira (primirja) s Muavijom

Analiza razloga mira (primirja) s Muavijom

Najvažniji i najosjetljiviji dio biografije Imama Mudžtebe, mir neka je na nj - dio o kome se najviše raspravljalo i koji je izazivao podozrivost njegovih neukih prijatelja i zlobnih neprijatelja - jeste njegov mir sa Muavijom, i njegovo povlačenje sa političke scene odnosno odustajanje od hilafeta.

 

Neki, izučavajući životopis hazreti Mudžtebe, mir neka je na nj, i tadašnja dešavanja, pitaju: Zašto je Imam Hasan, mir neka je na nj, uspostavio mir s Muavijom? Zar nakon šehadeta Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, Alijevi sljedbenici nisu dali bejat njegovom sinu Hasanu Mudžtebi, mir neka je na nj? Zar nije bilo bolje da je Imam Hasan odmah učinio ono što će kasnije učiniti Imam Husein, mir neka je na njih dvojicu, odnosno da je podigao ustanak, te bi tako ili ostvario pobjedu ili bi svojim šehadetom poljuljao Muavijinu vlast?

Prije nego se upustimo u iznalaženje odgovora na ova pitanja, potrebno je napraviti kraći uvod u kome ćemo ukazati na tri stvari:

  1. Borba Hasana ibn Alija, mir neka je na nj, prije perioda imamata
  2. Oštre rasprave Imama Mudžtebe, mir neka je na nj, s Emevijama
  3. Mirovni zakon u islamu

 

Borba Hasana ibn Alija, mir neka je na nj, prije perioda imamata

  • U Bici oko deve
  • U bici na Sifinu

Shodno historijskim svjedočanstvima, Imam Hasan, mir neka je na nj, bio je izuzetno hrabar i odvažan čovjek, i nikada nije pokazao strah ili plašljivost. Na putu napretka islama nije izbjegavao upustiti se u bilo kakvu opasnost, i uvijek je bio spreman za borbu na Božijem putu.

U Bici oko deve

Imam Mudžteba, mir neka je na nj, borio se uz svoga oca Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, u prvim redovima u Bici oko deve, i išao je čak ispred najhrabrijih i najodvažinih Alijevih drugova, nasrćući na samo srce neprijateljske vojske.

Također, prije početka borbe, po naredbi svoga oca, skupa s Ammarom Jasirom i nekolicinom drugova Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, otiša je u Kufu kako bi pozvao Kufljane da uzmu učešća u džihadu.

Kad su stigli u Kufu, gdje je upravitelj još bio Ebu Musa Aš'ari, jedan od oslonaca Osmanove vlasti, koji se protivio pravednoj vlasti Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, i nastojao je spriječiti muslimane da pomognu Imamu, Hasan ibn Ali, mir neka je na nj, uspio je, uprkos izdaji Ebu Muse i njegovih pobočnika, mobilizirati devet hiljada Kufljana za učešće u ovoj bici.

 

U bici na Sifinu

Također, u Bici na Sifinu, hazreti Hasan je imao važnu ulogu u općoj mobilizaciji snaga i motiviranju vojske Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, za rat protiv Muavijine vojske. Svojim vatrenim i mobilizatorskim govorima poticao je Kufljane da se pridruže džihadu zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, za obaranje izdajnika i neprijatelja islama.

Njegova spremnost za borbu na Božijem putu bila je takva da je Zapovjednik vjernika u Bici na Sifinu tražio od svojih drugova da hazreti Hasana i njegovog brata Huseina, mir neka je na njih, odvrate od dalje borbe, kako njihovom pogibijom ne bi bila prekinuta loza Poslanikova, blagoslov i mir neka je na nj i njegove.


Oštre rasprave Imama Mudžtebe, mir neka je na nj, s Emevijama

Imam Hasan Mudžteba, mir neka je na nj, nije pokazivao ni najmanju popustljivost kad se radilo o istini i odbrani svetinja islama. Otvoreno je kritizirao Muavijine neislamske postupke, i bez zadrške je govorio o ružnoj prošlosti Muavije i porodice Emevije. Svjedočanstvo toga jesu i oštre rasprave hazreti Mudžtebe, mir neka je na nj, sa Muavijom i njegovim namještenicima poput Amra 'Asa, Utbe ibn Ebu Sufjana, Velida ibn Ukbe, Mugejre ibn Šu'aba i Mervana Hakema.

Hazreti Mudžteba, mir neka je na nj, i nakon uspostave sporazuma o miru, dakle onda kad je Muavijina moć porasla i kad je ovaj učvrstio svoj položaj, pošto je Muavija ušao u Kufu, ispeo se na minber i izložio razloge koji su ga naveli na mir i prednosti Alijeve obitelji. Potom je, u prisustvu pripadnika obadvije frakcije, otvoreno ukazao na Muavijine loše strane i oštro ga je kritizirao.

Nakon šehadeta Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, i mira Imama Hasana, haridžije su sve svoje snage mobilizirali protiv Muavije. Muaviji u Kufu stiže vijest da je Husra Esedi, jedan od poglavara haridžija, digao ustanak protiv njega i sakupio vojsku.

Da bi učvrstio svoj položaj i predstavio stvari tako kao da mu je Imam Mudžteba, mir neka je na nj, pokoran i lojalan, poslao je poruku hazreti Hasanu, koji je bio na putu ka Medini, da prvo uguši Husrin ustanak, a onda nastavi svoj put.

Imam, mir neka je na nj, na tu poruku odgovorio je: “Okanio sam te se zarad toga da životi muslimana budu sačuvani (suzdržao sam se od rata protiv tebe), no to ne znači da ću za tebe ratovati protiv drugih. Ako bih se odlučio na rat, onda bih najprije ratovao protiv tebe, jer borba protiv tebe važnija je od borbe protiv haridžija.”

Iz ovih riječi zrači duh borbenosti i odlučnosti, posebno onda kad Muaviju ponižava govoreći: “Okanio sam te se...”

 

Mirovni zakon u islamu

  • Vanjskopolitička situacija
  • Unutrašnjopolitička situacija
  • Umor od rata
  • Društvo proturječnosti
  • Neustrojena vojska
  • Slikovito svjedočanstvo
  • Mobilizacija snaga od strane Imama Hasana, mir neka je na nj!
  • Kršitelji sporazuma
  • Zapovjednik izdajnik
  • Spletke izdajnika
  • Haridžijska izdaja

 

Treba opratiti pažnju na činjenicu da u islamskom učenju ne postoji jednistveni zakon koji bi se ticao pitanja rata i džihada. Tako, kao što pod određenim uvjetima islam naređuje muslimanima da ratuju protiv neprijatelja, također im je naredio da se, ukoliko borba neće donijeti rezultata, okrenu uspostavi mira. U životopisu Poslanika islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, srećemo oba ova slučaja: Poslanik islama koji se upustio u borbu na Bedru, Uhudu, Hendeku i drugim bojištima, u drugačijim uvjetima, onda kad se pobjeda nije činila mogućom, obavezno je s neprijateljima islama postizao mirovni sporazum, i privremeno bi odustajao od rata kako bi osigurao napredak islama. Među ovakve primjere spadaju Poslanikovi, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, mirovni sporazumi sa plemenima Benu Damra i Benu Ešdža, te ugovor sa Mekkelijama (sa Hudejbije).

Prema tome, upravo onako kako je Poslanik islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, zarad dugoročne koristi koja tad mnogima nije bila shvatljiva, privremeno sklapao mir s neprijateljima, tako je i hazreti Mudžteba, mir neka je na nj, koji je bio od Boga određeni vođa i vjerski predvodnik, znajući sve aspekte situacije bolje od bilo koga drugoga, shvatio, na osobit način dugoročno promišljajući, da dobro po islamsko društvo leži u prestanku borbi.

Stoga, ovo pitanje ne treba biti razlogom nikakvih nedoumica, nego treba shvatiti da se u stvari radi o slijeđenju Poslanikovog, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, metoda.

Kako bi nam povodi i rezultati mira hazreti Hasana bili jasniji, potrebno je vratiti se stranicama historije i analizirati ovo pitanje oslanjajući se na izvorne i validne historijske dokumente. Najopćenitije posmatrano, valja kazati: hazreti Mudžteba, mir neka je na nj, nije ustvari dogovorio mir, nego mu je taj mir nametnut. Dakle, situacija i nepogodni uvjeti, skupa sa različitim drugim faktorima, doveli su Imama takav položaj da je mir bio neizbježan, odnosno prinudan. Imam, znači, nije imao drugog izbora osim prihvatiti mir, kao što bi to učinio i bilo ko drugi da se našao na njegovom mjestu. Situacija je bila takva da sagledamo li vanjske opasnosti po islamski svijet, ali i prilike u Iraku odnosno taboru Imama Hasana, vidjet ćemo da se radilo o posve nepovoljnim uvjetima za nastavak rata. U nastavku ćemo te prilike analizirati ponaosob.

Vanjskopolitička situacija

U pogledu ondašnje vanjskopolitičke situacije, unutašnji sukobi među muslimanima zasigurno ne bi nikome donijeli koristi. Naime, Bizantijska imperija, koja je već pretrpjela nekoliko žestokih udaraca od islama, vrebala je povoljnu priliku da islamu zada razoran protuudarac i napokon prekine njegov rastući utjecaj.

Kad su bizantijskim poglavarima stigle vijesti o tome da se vojske Imama Hasana i Muavije postavljaju jedna nasuprot druge, Bizantinci su pomislili kako je to najbolja moguća prilika da ostvare svoje planove. Stoga su s ogromnom vojskom navalili na islamske teritorije, kako bi se napokon osvetili muslimanima. Zar bi u takvim uvjetima osoba poput Imama Hasana, mir neka je na nj, koji je imao obavezu očuvanja temelja islama, imala drugog izbora osim prihvatanjem mira otkloniti ovu veliku opasnost od islamskog svijeta.

Poznati historičar Jakubi piše: “U vrijeme Muavijinog povratka u Šam (nakon uspostave mira sa Imamom Hasanom), stiže mu vijest da su Bizantinsci pokrenuli veliku i organiziranu vojsku da bi napali na islamsku zemlju. Budući da nije imao snage da se suprotstavi takvoj sili, on dogovori primirje s njima i obaveza se da će Bizantijskim vlastima isplatiti sto hiljada dinara.”

Ovaj historijski izvor pokazuje da je u vrijeme trvenja između dviju strana u islamskom društvu, zajednički neprijatelj muslimana uvijek bio spreman iskoristiti priliku i napasti ih, te tako dovesti islamsku državu u opasnost. Da je došlo do rata između Imam Hasanovih, mir neka je na nj, i Muavijinih snaga, ni Hasan ni Muavija naposljetku ne bi pobjedili, nego bi jedini pobjednik bila Bizantijska imperija. Ali, zahvaljujući uviđajnosti i dalekosežnom razmišljanju Imama Hasana, mir neka je na nj, takva opasnost je izbjegnuta. Imam Bakir, mir neka je na nj, rekao je jednom čovjeku koji se iščuđavao nad mirom Imama Hasana: “Da Imama Hasan nije tako postupio, usljedila bi golema opasnost.”

 

Unutrašnjopolitička situacija

Nema sumnja da ukoliko neki vladar ili zapovjednik želi pobijediti u sukobu s neprijateljem, u njegovim vlastitim redovima mora postojati snaga, organiziranost i harmonija, inače učešće u oražunom sukobu može rezultirati samo ponižavajućim porazom.

Analizirajući razloge mira Imama Mudžtebe, mir neka je na nj, kad je riječ o unutrašnjopolitičkoj situaciji, najvažnija stvar koja nam upada u oči jeste nepostojanje snažnog i organiziranog unutarnjeg fronta. Naime, narod u Iraku, posebno u Kufi, u doba hazreti Mudžtebe, mir neka je na nj, niti je u pogledu morala bio spreman na rat, niti je bio organiziran i jedinstven.

Umor od rata

Bitka oko Deve, bitke na Sifinu i Nehrevanu, kao i stalni sukobi koji su se nakon slučaja presuđivanja dešavali između Muavijine vojske i snaga Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, u Iraku, Hidžazu i Jemenu, stvorili su kod mnogih Alijevih drugova određenu vrstu umora od rata i želje za mirom i obustavom sukoba. Naime, tokom skoro pet godina hilafeta Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, njegovi drugovi nisu ispuštali oružje iz ruku izuzev sa namjerom da ga već sutra ponovo uzmu u ruke i bore se. S druge strane, oni nisu vodili rat protiv nekakvih tuđinaca, nego su se ustvari borili protiv svoje braće i saplemenika, dojučerašnjih prijatelja, koji su se sada našli na Muavijinoj strani.

Narod u Iraku je, zbog svih tih razloga i zbog stalne mobilizacije snaga za rat protiv različitih skupina iz Šama koje su navaljivale na Hidžaz, Jemen i na granice Iraka, pokazivao sklonost ka miru i umor od rata. To što su se Iračani nevoljko odazvali na novi poziv Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, za Bitku na Sifinu pokazatelj je upravo tog umora.

Dr. Taha Husein, nakon što objasni slučaj presuđivanja i dodatno kompliciranje situacije nakon Bitke na Sifinu, piše: “Onda je (Ali) odlučio zaputiti se u Šam, ali munafici među njegovim drugovima predložiše da se vrati u Kufu i da nakon bitke konsolodira stvari, a onda s više vojske i većom spremom krene protiv neprijatelja. Ali, mir neka je na nj, tad ih vrati u Kufu, i više nije ni izašao s vojskom iz Kufe; jer, njegovi drugovi otiđoše svojim kućama, posvetiše se svojim poslovima i u dobroj mjeri izgubiše volju za daljim ratovanjem, tako da Ali izgubi nadu u njih. Ali, mir neka je na nj, stalno ih je pozivao u džihad i istrajavao na tome, no oni ga nisu slušali i nisu prihvatali njegove pozive, tako da on jednom prilikom u hutbi reče: „Svojom neposlušnošću ste me ponizili i doveli dotle da Kurejšije govore: Ebu Talibov sin je hrabar čovjek, ali nije vičan ratu. Očeva im njihovih, pa koje to vičniji ratu od mene?!‟”

Nakon šehadeta Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, kad je Hasan ibn Ali preuzeo hilafet, ova pojava postala je još očitija, tako da kad je Imama Hasan pozvao ljude da se spreme za rat protiv Sirijaca, oni su mu se nevoljko odazvali.

Kad je Imamu Mudžtebi, mir neka je na nj, stigla vijest o pokretu Muavijine vojske ka Kufi, on naredi da se ljudi okupe u džamiji. Onda otpoče govor, pa nakon što ukaza na mobilizaciju Muavijinih snaga, pozva ljude u džihad na Božijem putu i istrajnost u borbi protiv sljedbenika zablude, ukazujući im na nužnost strpljenja, vjernosti i podnošenja teškoća. Znajući kakav je moral ljudi, Imam, mir neka je na nj, plašio se da njegov poziv neće biti prihvaćen. Upravo tako se i desilo. Kada je Imam završio svoj mobilizatorski govor, svi su ćutali i niko nije rekao nešto u znak prihvaćanja njegovih riječi.

Ta scena bilo je tako žalosna i potresna da je jedan od hrabrih drugova Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, zbog slabosti i bezvoljnosti koju su pokazali, žestoko napao ljude, nazvao ih lažnim junacima i plašljivcima lišenim hrabrosti, te ih je pozvao da se odazovu Imamu za rat protiv Sirajaca.

Ovo historijsko svjedočanstvo pokazuje nam do koje su mjere Iračani bili utonuli u slabost i bezvoljnost. U njima se posve ugasio plamen borbenosti i duh mudžahida, te nisu bili spremni učestvovati u ratu.

Naposljetku, nakon poticaja i govora nekolicine najvažnijih drugova hazreti Mudžtebe, koji su nastojali mobilizirati snage i potaći ljude u rat, Imam, mir neka je na nj, napustio je Kufu s malobrojnim ljudstvom, i ulogorio se u blizini Kufe u području zvanom Nuhila. Nakon desetodnevnog boravka u Nuhili, provedenog u očekivanju dolaska novih snaga, u Imamovom logoru okupilo se ukupno četiri hiljade ljudi. Imam, mir neka je na nj, stoga je bio prinuđen vratiti se opet u Kufu i pokušati ponovo angažirati i motivirati ljude da se pridruže vojsci.

Društvo proturječnosti

Osim toga, Iračko društvo u to doba nije bilo jedno organizirano, jednoobrazno i jedinstveno društvo, već se sastojalo od različitih i često posve opozitnih grupa i slojeva, koje katkad nisu imale ništa zajedničko.

Osnovni elementi tadašnjeg društva u Iraku odnosno u Kufi sastojali su se od pristalica opasne emevijske stranke, haridžija koji su svojm obavezom smatrali suprotstaviti se objema stranama, muslimana ne-Arapa koji su u Irak stigli iz drugih krajeva, a bilo ih je dvadeset hiljada, te naposljetku od onih koji nisu imali jasan stav o sukobu i nisu bili načisto s tim uz koju stranu se svrstati. Svakako, među te elemente spadaju i sljedbenici odnosno osobite šiije Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj.

Neustrojena vojska

Ta podjeljenost i razlaz u stavovima prirodno se odrazila i na redove vosjke Imama Mudžtebe, mir neka je na nj, te ju je pretvorila u nesređenu i neorganiziranu vojsku. Stoga se u sukobu s vanjskim neprijateljem nipošto nije moglo osloniti na takvu armiju.

Šiitski učitelj, Šejh Mufid, i drugi historičari, u vezi s ovom opasnom pojavom u vojsci Imama Hasana, mir neka je na nj, piše: “Iračani su se krajnje nevoljko i bezvoljno pripremali za rat, te je vojska koju je mobilizirao Imam Hasan, mir neka je na nj, bila sastavljena od različitih grupa, i to:

  1. Šiije i sljedbenici Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj;
  2. Haridžije, koji su se koristili svakom prilikom za rat protiv Muavije (njihovo učešće u vojsci Imama Hasana bilo je zbog neprijateljstva prema Muaviji, a ne iz naklonosti prema Imamu);
  3. Osoba koje su se vojsci Imama Hasana, mir neka je na nj, pridružile iz koristoljublja i ljubavi prema ovom svijetu, odnosno nadajući se plijenu i materijalnoj koristi za sebe;
  4. Kolebljivaca i sumnjičavaca koji ličnosti poput Imama Hasana, mir neka je na nj, nisu davale naročitu prednost u odnosu na Muaviju;
  5. I naposljetku, osobe koje nisu ratovale zbog vjere, nego iz plemenske mržnje i slijedeći poglavare svojih plemena.“

Uzmemo li ovo u obzir, jasno je da je vojsci hazreti Mudžtebe, mir neka je na nj, nedostajalo jedinstvo i neophodna sloga da bi se suprotstavili jakog neprijatelju kakav je bio Muavija.

 

Slikovito svjedočanstvo

Možda ni jedno drugo svjedočanstvo ne oslikava podjeljenost ondašnjeg iračkog društva i slabost Iračana kad se radilo o ratu, kao riječi samog Imama. Hazreti Mudžteba, mir neka je na nj, u Medainu, dakle kajnjoj tački do koje je njegova vojska napredovala, održao je dug i mobilizatorski govor, u sklopu koga je kazao: “Nikakva sumnja i nedoumica ne odvraća nas od sukoba sa Sirijcima. U prošlosti smo protiv njih ratovali oslanjajući se na snagu vaše pouzdanosti i međusobnog razumijevanja, no danas, kao posljedica zlobe, među vama je nestalo jedinstva i međusobnog razumijevanja, izgubili ste svoju istrajnost, i sve se svelo na vaše jezike.

Kad ste se na Sifinu upustili u bitku, svojoj vjeri davali ste prednost nad ovim svijetom, ali danas ovosvjetskim interesima dajete prednost nad vjerom. Mi smo onakvi kakvi smo i prije bili, ali vi nama niste onako odani kakvi ste nekad bili.

Neki među vama izgubili su svoje bližnje i rođake na Sifinu, a drugi na Nehrevanu. Oni prvi oplakuju svoje poginule, oni druge žele osvetu za svoje mrtve, no ostali nas ne žele slijediti.

Muavija nam predlaže ono što je daleko od pravednosti i suprotno našim ciljevima i našoj časti. Zato, ako ste spremni ginuti na Božijem putu, recite mi to, pa da se upustim u borbu i sabljom mu odgovorim. No, tražite li ovaj svijet i mir, recite mi to, da prihvatim njegov prijedlog i učinim vas zadovoljnima.” Kad Imam to reče, ljudi povikaše: “Mi želimo živjeti, želimo preživjeti!”

Dakle, kako je Imam, mir neka je na nj, sa vojskom koja je bila ovako slaba i ovako niskog morala, mogao da se upusti se u rat protiv neprijatelja snažnog poput Muavije? Zar se sa ovakvom voskom, sastavljenom od međusobno suprotstavljenih elemenata, u bilo kom slučaju mogao nadati pobjedi?

Da, svi ti faktori su se udružili i doveli islamsku društvo pred sasvim izvjesnu opasnost o kojoj ćete u nastavku čitati.

 

Mobilizacija snaga od strane Imama Hasana, mir neka je na nj!

Neki stari i savremeni autori i historičari izvrtali su historijske činjenice, pa tvrde da Imam Hasan Mudžteba, mir neka je na nj, nije niti pozivao u rat i zagovarao suprotstavljanje Muaviji, već da je od prvog dana prihvatio Muavijine materijalne darove i odao se lagodnom i mirnom životu. Ako se i suprotstavljao Muaviji, to je bilo zato da osigura ove materijalne dobitke!

Postoje sačuvani historijski dokumenti koji pokazuju da se takve objede posve neosnovane i da nipošto nisu u skladu s historijskim činjenicima. Naime, da drugi Imam nije namjerovao ratovati protiv Muavije, mobilizacija i angažiranje vojnih snaga ne bi imali smisla, a historičari su saglasni da je Imam Mudžteba, mir neka je na nj, okupio vojsku za rat.

Međutim, zbog nedostatka jedinsta i harmonije u Imamovoj vojsci, s jedne, te zbog spletki Muavijinih špijuna, s druge strane, Imamova vojska se raspala i raspršila prije nego su i stupili u boj. Imam, tako, nije imao izbora osim odustati od rata i bio je prinuđen prihvatiti mir.

U nastavku ćemo ponuditi čitatelju više objašnjenja i pozabaviti se još nekim pitanjima koja privlače pažnju.

Kršitelji sporazuma

Kako je već kazano, ljudi u Iraku i Kufi nisu bili jedinstveni i saglasni u svojim stavovima. Štaviše, radilo se o prevrtljivim, nevjernim i nepouzdanim ljudima, koji su bili spremni svakog dana stati pod drugu zastavu, uvijek pokorni trenutnoj situaciji i aktuelnoj vlasti, odnosno oni kojih su, kako bi se to obično kazalo, brinuli samo o tome šta će danas pojesti.

Upravo zbog takve moralne situacije, u kriznim trenucima okupljanja i mobiliziranja vojske na obje strane, neke plemenske vođe i prvaci nekih uglednih porodica u Kufi okrenuli su leđa Imamu, te su Muaviji poslali pisma u kojima izražavaju svoju lojalnost njegovoj vlasti, te su ga tajno podsticali da krene ka Iraku, garantirajući mu da će u trenutku kad se on približi, natjerati Imama Hasana, mir neka je na nj, da mu se pokori ili će izvesti atentat na njega.

Muavija je i sam pisao Imamu Mudžtebi, mir neka je na nj, čudeći se da je Imam, oslanjajući se na takve ljude, spreman ratovati protiv njega.

Zapovjednik izdajnik

Imam Hasan, mir neka je na nj, pošto je napustio Kufu s namjerom da ratuje protiv Muavije, postavio je Abdullaha ibn Abbasa, sa dvanaest hiljada vojnika, za glavnog zapovjednika prethodnice, dok je Kajsa ibn Sa'da i Saida ibn Kajsa, dvojicu njegovih dobrih prijatelja, odredio za njegove savjetnike i zamjenike, tako da bi u slučaju da se jednom od njih nešto desi, preostala dvojica preuzimali njegove dužnosti.

Hazreti Mudžteba, mir neka je na nj, odredio je pravac napredovanja vojske, i naredio je da gdje god da naiđu na Muavijinu vojsku, spriječe njeno napredovanje i obavijeste Imama, mir neka je na nj, o tome, kako bi im on s glavninom snaga odmah priskočio u pomoć.

Abdullah je, preuzevši komandu nad prethodnicom, krenuo naprijed, i u mjestu Meskin susreo se s Muavijinom vojskom, koja je ondje podigla logor. Uskoro je Imamu, mir neka je na nj, stigao izvještaj da je Abdullah, primivši od Muavije milion dirhema, prešao noću sa osam hiljada vojnika na njegovu stranu.

Sasvim je jasno koliko je, u tim kritičnim uvjetima, izdaja jednog takvog vojnog zapovjednika utjecala na slabljenje morala i pomanjkanje odlučnosti među Imamovom, mir neka je na nj, vojskom. U svakom slučaju, komandu nad ostatkom jedinica, shodno Imamovoj naredbi, Besar ibn Arta, jedan od krvoločnih Muavijinih zapovjednika, ubio je dvojicu Abdullahovih sinova, te je bilo prirodno da on makar zbog toga bude ogorčeni Muavijin neprijatelj, no faktori o kojima smo govorili izazvali su toliku slabost u vojsci Imama Hasana da se prelazilo i preko ovakvih stvari i došlo je do totalnog rasula.

Spletke izdajnika

Muavija se nije zadovoljio samo potkupljivanjem Abdullaha, već je, kako bi produbio razdor i nedoumicu u vojsci Imama Mudžtebe, mir neka je na nj, posredstvom svojih uhoda i plaćenika proširio vijest da se Kajs ibn Sa'd (zapovjednik prethodnice) nagodio s Muavijom, dok je među Kajsove snage ubacio dezinformaciju kako je Hasan ibn Ali, mir neka je na nj, pristao na mir s Muavijom.

Stvari su došle dotle da je Muavija poslao nekoliko naočitih ljudi, uglednih među narodom, da posjete hazreti Mudžtebu, mir neka je na nj, u njegovom logoru u Medejnu. Imam ih je primio, a oni su, pošto su izašli iz njegovog šatora, počeli govoriti narodu: “Allah je posredstvom sina Poslanikovog, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, ugušio fitnu i ugasio plamen rata. Hasan ibn Ali sklopio je mir s Muavijom i tako sačuvao krv ljudi!”

Ljudi su imali povjerenja u njih, tako da njihove riječi uopće nisu provjeravali, pa su ustali protiv Imama i navalili su na njegov šator, razgrabili sve što su našli u šatoru, te čak pokušali i ubiti Imama, a onda su se razišli na sve četiri strane.

Haridžijska izdaja

Imam Mudžteba, mir neka je na nj, uputio se iz Medejna u Sabat. Na tom putu ga je u zasjedi sačekao jedan haridžija, i zadao je Imamu žestok udarac. Ranjen, Imam, mir neka je na nj, mnogo je krvario te se onemoćao, uz pomoć nekolicine svojih vjernih prijatelja, vratio natrag u Medejn. U Medejnu se Imamovo stanje usljed ranjavanja sve više pogoršavalo. Koristeći se prilikom, Muavija je u potpunosti preuzeo kontrolu nad situacijom. Drugi Imam, koji je izgubio vojne snage i ostao sam, bio je prinuđen prihvatiti mirovnu ponudu.

Prema tome, Imam Mudžteba, mir neka je na nj, sklopio je mir zato što nije imao nikakvog drugog izbora. Tako, Taberi i ostali historičari pišu: “Hasan ibn Ali, mir neka je na nj, pristao je na mir onda kad su ga njegovi drugovi napustili i kad je ostao sam.”

Kako smo već kazali, vojska Imama Mudžtebe, mir neka je na nj, bila je sastavljena od različitih elemenata, među kojima je bilo haridžija te onih koji su samo gledali ličnu korist i dobitak, tako da nije čudo da su pokušali ubiti Imama i da su opljačkali njegov šator, a jedan od njih je pritom uzviknuo: „Ovaj čovjek nas je prodao Muaviji i oslabio muslimane!“ Doista, eto u kako bijednoj poziciji se našla Poslanikova, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, obitelj!

Upišite komentar


Security code
Refresh