ponedjeljak, 23 septembar 2013 12:03

Imamovi, mir neka je na nj, ciljevi pri sporazumu s Muavijom

Imamovi, mir neka je na nj, ciljevi pri sporazumu s Muavijom

Svjetski uglednici i vođe, kad uoče da situacija i uvjeti nisu u skladu s njihovim ciljevima, uvijek nastoje da njihove odluke budu takve da donesu što manje štete. To je jedan od temeljnih principa kad je riječ o političkim i društveno važnim odlukama.

Imam Mudžteba, mir neka je na nj, također je, rukovodeći se tom logikom, nastojao da svoje uzvišene ciljeve ostvari u mjeri koliko je to bilo moguće. Stoga je onda kad je bio prinuđen da vlast preda Muaviji, učinio to uz prvi uvjet da Muavija poslovima islamskog društva upravlja na temelju Kur'ana i Poslanikovog sunneta. Jasno je da Imam, mir neka je na nj, nije težio vlasti i političkoj moći, već je njegov glavni cilj bilo očuvanje islamskih propisa u društvu i upravljanje društvom na temelju tih propisa. Ukoliko bi Muavija to u praksi provodio, Imamov glavni cilj bi u dobroj mjeri bio zadovoljen.

Osim toga, u skladu s drugom tačkom sporazuma, Hasan ibn Ali, mir neka je na nj, mogao je nakon Muavijine smrti slobodno preuzeti vođstvo u islamskom društvu. Budući da je Muavija od njega bio stariji trideset godina i da je u to vrijeme već bio zagazio u starost, bilo je normalno za očekivati da on neće još dugo živjeti. Jasno je, dakle, koliko je ovaj uvjet, rukovodimo li se normalnim procjenama, bio u korist islama i muslimana.

I ostale odredbe sporazuma, svaka ponaosob, imaju veliku važnost. Naime, u uvjetima kad se Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, redovno proklinjalo i vrijeđalo prilikom džume i ostalih namaza, i kad je ta ružna novotarija postala pravi običaj, te kad su Alijevi sljedbenici i prijatelji, a i članovi Poslanikove porodice, živjeli pod stalnom prijetnjom i uznemiravanjima, ne može se poricati vrijednost činjenice da se od Muavije iznudilo preuzimanje obaveza iz sporazuma.

  • Skup u Kufi
  • Muavijini zločini
  • Buđenje i osvješćivanje naroda
  • Politika prijetnji i gladi
  • Vrhunac pritisaka u Kufi i Basri

 

Skup u Kufi

Nakon usaglašavanje sporazuma, obje strane su, skupa sa svojim vojnim snagama, došle u Kufu, i svi su se okupili u tamošnjoj velikoj džamiji. Ljudi su očekivali da im se, u sklopu govora prvaka obje strane, izloži sadržaj sporazuma, kako u tom pogledu ne bi bilo nikakvih sumnji i nedoumica.

Međutim, njihova očekivanja su se izjalovila. Muavija se ispeo na minber, održao govor, ali ne samo da u njemu nije iskazao svoju odlučnost da ispoštuje uvjete mira, nego je, prezrivo i potcjenjivački, rekao: “Nisam protiv vas ratovao zato da bi ste vi obavljali namaz i hadž, jer vi to svakako činite. Ratovao sam protiv vas zato da bih vas učinio pokornima i podveo vas pod svoju vlast.” A onda reče: “Znajte da su svi uvjeti sporazuma koga sam dogovorio sa Hasanom ibn Alijem pod mojim nogama, i nemaju nikakve vrijednosti.”

Tako je Muavija pogazio sve svoje obaveze i otvoreno prekršio mirovni sporazum.

 

Muavijini zločini

Nastavljajući s takvom politikom, Muavija ne samo da nije korigirao svoje ponašanje, nego je postao još gori i činio je sve veće zločine. Novotariju vrijeđana Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, je potencirao još više nego ranije, što je više mogao zagorčavao je život odanim drugovima Alijevim, pa je tako poubijao ugledne ličnosti poput Hidžra ibn Adija i ostalih velikana islama, te je sve gore proganjao i maltretirao Alijeve, mir neka je na nj, sljedbenike.Tako su šiije ili pozatvarani ili protjerivani i progonjeni iz svojih domova.

Muavija ne samo da je pogazio odredbe sporazuma o poštivanju Alija, mir neka je na nj, i njegovih pristalica, već se sporazuma nije držao ni kad je riječ o haraču iz Darabgarda. Taberi o tome bilježi: “Basrani nisu htjeli dati harač iz Darabgarda i govorili su: „Ovo je naš imetak, naš udio u bejtul-malu, i pripada nama.‟”

A Ibn Asir piše: “Basrani su odbili predati harač iz Darabgarda, i učinili su to po Muavijinom naređenju.”

 

Buđenje i osvješćivanje naroda

Bilo je nužno da se ljudi koji su bili umorni od brojnih ratova i koji su, pod utjecajem svojih plemenskih poglavara i Muavijine lažljive propagande koju su širili njegovi najamnici, zagovarali mir, probude i postanu svjesni da su, zbog svoje slabosti da izdrže rat, i usljed Muavijine propagande i slijepog slijeđenja svojim plemenskih prvaka, učinili ogromnu grešku. To, međutim, nije bilo moguće ukoliko vlastitim očima ne vide grozne i opasne posljedice svog djela.

Osim toga, bilo je potrebno da se muslimani u praksi upoznaju sa stvarnim licem emevijske vlasti, i da iskuse stalna zla, progone i tiraniju koju je emevijska vlast provodila.

Uistinu, ono što su Imam Hasan, mir neka je na nj, i njegovi iskreni drugovi trebali uraditi u ovom osjetljivom historijskom trenutku bilo je da rečene činjenice učine svima vidljivim, te na taj način, kao rezultat narodnog razumijevanja gorke zbilje, pripreme ustanak i borbu protiv ružne stvarnosti.

Dakle, to što je Imam Mudžteba, mir neka je na nj, prihvatio mir nije bilo zato da bi sa svojih pleća skinuo teret odgovornosti, već zato da bi otpočeo borbu na drugoj razini. Uglavnom, dešavanja koja su uslijedila nakon dogovaranja mirovnog sporazuma pomogla su mu u tome i dobrano su potresla Iračane.

Taberi piše: “Muavija je (nakon mirovnog sporazuma) podigao logor na Nuhili (pored Kufe). Tad protiv Muavije ustade skupina haridžija i izađoše iz Kufe. Muavija posla protiv njih jedan odred vojske iz Sirije, no haridžije ih poraziše. Onda Muavija naredi Kufljanima da se sukobe s haridžijama, i zaprijeti im da neće biti sigurni ukoliko ne budu ratovali protiv haridžija.”

Tako su Iračani, koji nisu bili spremni ratovati na strani Zapovjednika vjernika i Hasana ibn Alija, mir neka je na njih, bilo od Muavije, koji je bio zajednički neprijatelj i njima i haridžijama, bili natjerani na rat protiv haridžija. To im je jasno pokazalo da pod Muavijom nikad neće ostvariti željeni mir i sigurnost.

 

Politika prijetnji i gladi

Uz sve to, Muavija je protiv Iračana primijenio obiman nehumani program, koga bismo trebali nazvati politikom prijetnji i gladi, i tako im je dodatno zagorčao život. S jedne strane, Muavija je narod u Iraku izvrgao različitim pritiscima i prijetnjama, a, s druge strane, uskratio im je njihova prava i interese.

Ibn Ebul-Hadid, čuveni učenjak sunitskog svijeta, piše: “Šiije su ubijani gdje god da su se nalazili. Emevije su, sumnjajući da se radi o šiijama, otsjecali ljudima ruke i noge. Zatvaran je svako ko je bio poznat po svojoj ljubavi prema Poslanikovoj, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, porodici, ili mu je imetak bio oduziman, ili mu je rušena kuća.”

Silina pritisaka i maltretiranja šiija došla je dotle da se optužba za naklonost Aliju, mir neka je na nj, počela smatrati gorom od optužbe za nevjerstvo i bezbožništvo, i kazne za ljubav prema Aliju su bile mnogo teže!

U okviru provođenja te okrutne politike u naročito teškoj situaciji našao se narod u Kufi.

Naime, Kufa je smatrana centrom Alijevih, mir neka je na nj, pristalica. Muavija je za namjesnika u Kufi postavio Zijada ibn Samiju, a kasnije mu je povjerio i zapovjedništvo nad Basrom. Zijad, koji se nekad nalazio u redovima Alijevih pristalica te ih je sve odlično poznavao, izvrgao je šiije progonima, nalazio ih je gdje god da su se krili, pa ih je ubijao, otsjecao im noge i ruke, osjepljivao ih, vješao ih na stabla hurmi i protjerivao iz Iraka, tako da u Iraku nije preostao niko od šiitskih uglednika.

 

Vrhunac pritisaka u Kufi i Basri

Kako smo već ukazali, više od drugih pritiscima je bio izložen narod u Iraku, osobito u Kufi. Tako, kad bi ljudi posjećivali svoje prijatelje i osobe od povjerenja želeći s njima govoriti o povjerljivim stvarima, razgovor ne bi otpočinjali dok od slugu u kući ne bi dobili čvrsto obećanje da ih neće odati.

U proglasu svojim službenicima i namještenicima u cijeloj zemlji, Muavija im piše da ne prihvataju svjedočenje nijednog šiije ili člana Alijeve, mir neka je na nj, porodice. U drugom proglasu piše ovako: “Ako dvije osobe posvjedoče za nekoga da je Alijev pristalica ili član njegove obitelji, izbrišite njegovo ime iz spiskova za bejtul-mal, ukinite mu njegova prava i prihode koji mu pripadaju.”

Zijad koji je prvo šest mjeseci upravljao Kufom, a potom šest mjeseci Basrom, postavio je u Basri Semuru ibn Džunduba da u njegovoj odsutnosti upravlja gradom. Semura je u tom periodu posmicao osam hiljada ljudi. Zijad ga upita: “Zar se ne plašiš da bi se među tolikim svijetom mogao naći i neko nevin?”, a ovaj odgovori: “Toga se ne bih plašio ni da ih pobijem dvaput više.” Ebu Sevar Advi kaže: “Semura je za jedno jutro poubijao četrdeset i sedam naših ljudi, a svaki od njih bijaše hafiz Kur'ana.”

Upišite komentar


Security code
Refresh