utorak, 20 decembar 2011 11:18

Umjetnost dinastije Safavida (II)

Umjetnost dinastije Safavida (II)
Umjetnost iz doba šaha Tahmasba može se posmatrati kao doba prelaza između bagdadske i safavidsko-isfahanske škole i biti označena kao najveličanstvenije doba perzijskog slikarstva.
Vrijedni radovi ovog doba obuhvattaju dvije veličanstvene knjige: Nizamijev ‘Hamsah’, i dobro poznatu ‘Šahnamu’, koja sadrži 256 ilustracija od kojih je većinu stvorio Sultan Muhamedi, ili, koje je on nacrtao, a koje su oslikali drugi.

U stvaranje ovog remek-djela bilo je uključeno petnaest umjetnika. Ove dvije knjige bile su predstavljene otomanskom vladaru od strane šaha Tahmasba, prilikom proslave njegovog krunisanja, a također, i kao simbol mira i bratstva. Odnešene su iz Turske kasnije, a završile su u rukama bogatog Francuza, barona Rotšilda, koji ih je prodao milioneru, po imenu Hatn.

Hatn je knjige rastavio i 70 listova predstavio u Metropoliten muzeju u Njujorku, dok je neke od preostalih stranica prodao. Srećom, zahvaljujući neumornom naporu dr.Habibija, prvog izaslanika I.R.Irana tokom 1375. solarne godine nakon hidžre, preostali listovi ovih dragocijenih knjiga konačno su razmjenjeni za europska umjetnička djela...

U čuvene kaligrafe iz safavidskog perioda spadaju Šah Mahmud Neišaburi, Mir Ali Tabrizi, Sultan Muhamed Nur,

Hadž Mirak Hatat i Mir Emad Hatat.

Mir Emad je zadnji majstor nastalik rukopisa, koji je ovaj kaligrafski stil usavršio do njegovog sadašnjeg standarda.

Jedna od karakteristika safavidske umjetnosti koja vrijedi da ovde bude pomenuta jeste skladnost svih umjetnosti i umjetničkih stilova koji su se razvijali u različitim oblastima zemlje. Političko i religijsko jedinstvo je uvjek praćeno umjetničkom skladnošću i ta povezanost je tako snažna da svaku put, kada novi stil ili razvoj poprime jedan osobeni oblik umjetnosti, to se ubrzo odrazi na sve druge stilove umjetnosti. Možda je to bio razlog što su umjetnici poput Sultana Muhameda nisu fokusirali na jednu posebnu tehniku i što su se, pored slikanja, također, bavili i drugim granama umjetnosti poput ukrašavanja tepiha i tekstila, ili pločica. Ti umjetnici su jedinstvenost umjetnosti prihvatili kao princip na kome su zasnivali svoje djelovanje. U tom periodu, kada je Tabriz bio prijestonica Irana, orginalnost i predstavljanje perzijskog identiteta su dostigli veliku vrijednost i značaj. Iranski stil izrade pločica i ukrašavanja tepiha dostigli su vrhunac savršenstva. Izrada mozaičkih pločica ubrzano se razvijala, kao i tepiha i drugih tkanih predmeta, postajući sve popularnija. Umjetnost izrade predmeta od metala, koja je bila uspavana u toku nekoliko decenija, započela je proces izmjena i razvoja, događaj koji predstavlja polaznu tačku sveopćeg razvoja koji desio za vrijeme šaha Abasa I i privukao mnogobrojne europske putnike u zemlju.

Za vrijeme vladavine šaha Abasa prijestonica carevine prmještena je iz Tabriza u Isfahan.

Careva želja je bila da živi luksuzno i okružen ljepotom, ali nije želio da plaća visoku cijenu za to. Iz tog razloga, umjetnosti koje su zahtijevale veća sredstva, postepeno su se kretale ka pojednostavljenjima. Upotreba mozaičkih pločica je zanemarena, a zidovi džamija i drugih građevina prekriveni su jednostavnim četverougaonim pločicama koje su bile lakše i jeftinije za korištenje, i koje su se mogle brže postavljati. Vezano za keramičke radove, razvoj bi se mogao posmatrati kao uspinjanje na viši nivo savršenstva, ali i kao pad u tehnici i umiješanosti. Umjetnost povezivanja i ukrašavanja knjiga bile su među onima kojima nije posvećena pažnja koju zaslužuju. Lijepi tepisi, poput onoga koji prekriva manastir u Ardebilu, nisu se više proizvodili u ovom periodu, a nove mustre, sačinjene od figura životinja, i biljaka, poznate kao ‘lovačka pozadina' ušle su u modu zahvaljujući svojoj popularnosti izvan zemlje. Opšte dimenzije i proporcija, ranije korištene, postale su manje, u cilju lakšeg prenošenja. Keramički predmeti i grnčarija su izgubili svoju popularnost, dok su upotreba i proizvodnja metalnih predmeta i detaljno oblikovanih i bogato ukrašenih bakrenih posuda postale široko rasprostranjene u društvu.

Šah Abas je bio zagovornik preporoda i obnove. Stvorio je čvrste političke veze sa svojim istočnim i zapadnim susjedima i učinio pokušaje da zemlju dovede do nivoa već dostignutog napretka na Zapadu i u Europi. Radi razvoja vanjske trgovine, započeo je i priliv stranih umjetničkih djela u zemlju, pogotovo gravura i europskih slikarskih minijatura holandsko-gotskog pravca ili italijanske renesanse. Umjetnici poput holandskog slikara...koji je proveo izvjesno vrijeme na dvoru šaha Abasa, odigrali su ulogu u ukrašavanju dvorca u Isfahanu, uzrokujući da se perzijski umjetnici od jednostavnih crteža i ilustracija knjiga okrenu ka širem spektru drugih artističkih stilova i tehnika. Tokom ovog perioda, oslikavanje murala, bilo europskim ili perzijskim stilom, postaje vrlo popularno, mada su perzijski umjetnici poprimili od zapadne umjetnosti samo one karakteristike koje nisu remetile njihov identitet i uistinu započeli preispitivati ranija djela.Među najznačajnije umjetnike ovog doba spadaju: Reza Abasi i Mosaver Muhamedi, a među učenicima Reze Abasija:njegov sin , Šafi Abasi, Afzal Muhamed KasimTabrizi, Muhamed Jusuf i Muhamed Ali Tabrizi.

Reza Abasi je najznačajniji član ove skupine i može se reći da se isključivo perzijski stil završava sa njegovim djelom.

Za vrijeme tog doba, koje je drugi period u safavidskoj umjetnosti, slikarstvo portreta i stvaranje albuma prefinjenih slika postaje vrlo rasprostranjeno, a izvoz takvih djela u Europu i Indiju podstakao je druge umjetnike da oponašaju perzijsku umjetnost. Do tog vremena u Europi su se već pojavili gotika i renesansni pokret, dok se barokna umjetnost ubrzano širila po cijelom regionu. Rembrant je bio jedan od umjetnika fasciniranih perzijskom i perzijsko-indijskom umjetnošću. To doba se može označiti kao period međusobnog uticaja između Perzije i Europe. Šah Abas II, koji je zemljom vladao između 1021. i 1045. solarne godine nakon hidžre, bio je veliki obožavalac i zagovornik predstavljanja europske i zapadnjačke umjetnosti u Perziji. Poslao je grupu učenika, predvođenih Muhamedom Zamanom u Europu, Italiju, kako bi podučavali zapadnim stilovima i tehnikom slikanja. Tokom tog putovanja, Zaman je napustio svoju izvornu vjeru i religiju i u zemlji se vratio kao Paolo Zaman. Pripadnice ove grupe, od kojih su neki bili uplašeni čak i da potpišu svoje djela, bili su proganjani od strane javnosti. Najveći broj djela stvorenih od strane umjetnika prikazuje scene iz Starog zavjeta i Biblije. Hameš šaha Tahmasaba, koji je izvorno ilustrovan skoro stoljeće ranije, sadržavao je izvjestan broj praznih straniva i nedovršenih crteža, koje je završio Muhamed Zamani.

Nove ilustracije, iako u zapadnjačkom i europskom stilu, očuvale su brojne perzijske odlike, uključujući opću kompoziciju, oblike i raspored boja. Ovo karakteriše početak propadanja safavidske umjetnosti. Sem izvjesnog broja teepiha i uzoraka keramičkih izvedbi, nije bilo značajnih djela vrijednih pomena iz ovog doba, a pojedina djela koja su se ipak razvila, bila su uistinu nastavljanje stilova i tehnika iz drugog perioda safavidske umjetnosti.

Gore opisana vesternizacija slikarstva, označava javljanje brojnih fundamentalnih razvijenih linija u umjetnosti kasnijih perioda, uključujući vrijeme zandijske i kadžarske dinastije.

Postoje i druga vrijedna djela, sačuvana u bibliotekama širom zemlje, a imena broijnih drugih autora su često pominnjana iako oni nisu toliko poznati. Nažalost, ta djela, od kojih se neka nalaze u biblioteci Sepahsalar džamije ili Džamije šehida Motaharija, Šahovoj biblioteci i Biblioteci Hadž Aga Malika, nisu niikada proučavana. Još uvijek nije razjašnjeno zašto je njihovo proučavanje spriječavano do današnjeg vremena, a postoji nada da će u bliskoj budućnosti biti preduzete mjere radi prevazilaženja tog propusta, kao i radi olakšavanja daljeg istraživanja umjetnosti Perzije.

 

Upišite komentar


Security code
Refresh