srijeda, 04 april 2012 03:29

Iranske predstave: "Nakali III"

Iranske  predstave: "Nakali III"

Poštovani prijatelji u predhodnim prilozima govorili smo o "naqqaliju",odnosno o jednom od načina izvedbe predstava.

Kazali smo da "naqqal" ili narator pripovijeda publici neki događaj, opisujući ga do u detalje, pri čemu se koristi svim raspoloživim rekvizitima da bi dočarao atmosfru i ostavio što bolji utisak na auditorij. U ne tako davnoj prošlosti "naqqali" se izvodila na javnim mjestima najčešće u čajdžinicama. Ali sa tehnološkim razvojem i pojavom TV-a i kina, čajdžinice su opustjele a umjetnost "naqqala" lagano zamire pred tehnološkim novitetima. Autor knjige "Predstave u Iranu" piše: "U svakoj čajdžinici se nalazi mala kutija koja emituje film, pjesme i vijesti, dok "naqqali" lagano napuštaju čajdžinice i odlaze svojim kućama gdje padaju u zaborav."

 

Ali savremena tehnologija nije uspjela istjerati "naqqali" iz nekih ruralnih dijelova Irana gdje se i danas u nekim čajdžinicama izvode"naqqali" i zabavljaju prisutne. U stepama koje nastanjuju Turkmeni predstave izvode "bakhši", u iranskom Azerbejdžanu "ašici", u planinskim predjelima iranskog Kurdistana "gurani-bežovi" a u predjelima koje nastanjuju Lori "mitru" koji u lokalnim čajdžinicama, ponekad u pratnji samo jednog muzičkog instrumenta, izvode svoje predstave i prepričavaju priče koje su ranije čuli od svojih predaka. Oni čuvaju ovu umjetnost od zaborava.

Svirače i pjevače tradicionalnih turkmenskih pjesama u prostranim stepama na sjeveroistoku Irana, nazivaju "bakhšima". Gdje god da se nađe, u bilo koje vrijeme, u svakoj prigodi, bakhšim svira neki tradicionalni instrument i pjeva narodne junačke pjesme ili pokušava opjevati i prikazati neki historijski događaj.

Oni sa zanosom i elanom pjevaju o raznim događajima i na svadbama ili prilikom obilježavanja nacionalnih praznika. Velika ljubav i privrženost koju Turkmeni gaje prema konjima, poznatijim kao mali rasni turkmenski konj, njihova vezanost za tradiciju tkanja ćilima, tepiha i ukrasnih staza, kao i čuvanje od zaborava "namada", odnosno tradicionalne nošnje koja se tka od najkvalitetnije ovčije ili devine dlake, Turkmene su čvrsto vezali za njihovu rodnu grudu, i spriječili prodor svega što je strano i tuđe.

Topot konjskih kopita i zvuk češlja kojim domaćica tka tepih zvukovi su koji su sastavni dio tradicionalne pa čak i pop muzike.

Pjesme koje "bakhši" pjevaju kao i tradicionalne junačke pjesme obično izvode četiri muzičara. U poslednje vrijeme "bakhši" se pojavljuju u duetu, odnosno jedan svira a drugi pjeva.

kord2.GIF (23946 bytes)U Kurdistanu, na zapadu Irana osobe koje interpretiraju junačke pjesme, Kurdi nazivaju "gurani-bež".

"Gurani-khani" ili "bejt-khani" se izvodi u proljeće, kada se pojavi prvi proljetni behar i ozelene pašnjaci, kada se slavi radost i sreća, na vjenčanjima, svadbama ili obilježavanja vjerskih i nacionalnih praznika. Ove predstave, ako ih tako možemo nazvati, odlikuje karakterističan ritmički tok a u nekim mjestima se izvode uz pratnju defa i daire. U vrijeme nastanka, "gurani-khani" se izvodila bez instrumentalne pratnje.

Okosnica fabule je opis ratnih pohoda i junaštva lokalnih junaka i vjerskih ličnosti.

Sakupljači "gurani-khanija" su do sada uspjeli skupiti oko 200 različitih tema i pjesama, od kojih se veliki broj nalazi i na epitafima što dovoljno govori o njihovoj starosti.

Lori posebnu pažnju pridaju usmenoj epskoj poeziji kakva je sakupljena u Šahnami (Knjiga o kraljevima) jednog od najpoznatijih svjetskih epičara, Hakima Aboul Qasima Firdeousija iz iranskog grada Tusa.

Ovaj autohtoni iranski narod sve ceremonije i okupljanja koristi kako bi uživao u pripovjedačkim sposobnostima pripovjedača epskih pjesama. O značaju pripovijedanja među Lorima, govorili su mnogi, a među najznačajnija djela napisana na tu temu ubraja se djelo "Nomadska plemena centralnog Irana" autora Muhammeda Sefi-Nežada. U ovom djelu čitamo i priču o epskom junaku "Kej Khoršidu", u kojoj se, između ostalog, kaže:

"Prije skoro stotinu godina smo putovali karavanom. Da bi smo olakšali i uljepšali svoje putovanje, sa ostalim putnicima smo uspostavili kontakt, duženje i razgovore. Tražili smo da nam svaki od njih, na način koji smatra odgovarajućim, ispriča po neku priču iz Šahname. Interesantno je da je hrabrost, kao jedna od karakteristika Lora, pomogla formiranju cijele jedne usmene epske književnosti među tim narodom. No, oni, sukladno svojim unutarnjim osjećanjima i mentalitetu koji ih krasi, najviše pažnje posvećuju pričama u kojim se spominju konji, ratnici, borba, oružje i slično. Lori su najnaklonjeniji pričama u kojim se veliča vrijednosti konja kao što je slučaj sa pričama o "Haft khanu", odnosno Sedam iskušenja ili Sedam Rustemovih konaka, tokom kojih Rustemov konj Rakhš svom vlasniku pomaže da savlada svih tih sedam ispita i iskušenja. Spoj njihovog hrabrog duha i sadržaja Firdeousijeve Šahname, iznjedrio je jednu vrlo bogatu usmenu književnost. U većini slučajeva, određeni dijelovi Šahname se izvode u posebnim danima i dijelovima noći. Osobe koje pripovjedaju ove priče, poznajemo kao pripovjedače "Mitru" koji u većini slučajeva svoje teme i priče, odnosno pjesme i stihove, izvode bez ikakve instrumentalne pratnje. U rijetkim prilikama, ovi nomadi u svojim izvedbama koriste čobansku frulu ili zurlu. Pokreti tijela koje primjećujemo kod pripovjedača ovih priča i pjesama, pokazuje nam dubinu i prostranost duhovne veze između ovog nomadskog naroda i briljantnog epskog djela Šahnama."

Iranska zapadna provincija Azerbejdžan je planinski predio čiji su stanovnici za razliku od nomadskih plemena i naroda, oduvijek vodili život ispunjen svakojakim zbivanjima i uzbuđenjima. "Ašici" su najistaknutiji prezentatori duhovnog, društvenog i personalnog stanja pripadnika turskog etnosa u Iranu. Ašici su zapravo karika koja spaja drevni Iran sa današnjim običajima, kuturom i tradicijom u većini slučajeva povezanom upravo sa tim životom drevnog Irana. Oni u većini slučajeva pripovjedaju epske zapise o poznatim iranskim junacima. Pjesme i kompozicije koje izvode "Ašici", nazivaju se "hava", a najznačajnija je priča o "Kurugluu". U predajama koje pripovijedanju "Ašici" stoji da je "Kuruglu" išao na 40 putovanja od kojih je svako zasebna priča sa veoma interesantnim događajima i avanturama. Najpoznatije putovanje Kuruglua je put na Darband, u Erzerum i u Misir, odnosno Egipat. "Ašici" svoje izvedbe o navedenim putovanjima u većini slučajeva izvode uz instrumentalnu pratnju žičanog instrumenta "do-tar" sa dvije žice, govoreći o njegovim avanturama u dalekim zemljama.

Upišite komentar


Security code
Refresh