četvrtak, 12 april 2012 03:29

Iranske predstave: "Nakali IV" + Video

Iranske  predstave: "Nakali IV" + Video
Pripovjedači su osnova stvaranja i uopšte postojanja scenske umjetnosti u Iranu.
Oni su izvor današnjih pozorišnih predstava i oni su do danas sačuvali svoju istaknutu ulogu u pozorištu. Nakali je posebna profesija koja potrebuje tehniku i znanje u različitim vrstama umjetnosti. Svaki pripovjedač je stručnjak u prenošenju značenja i poruke, kao i simboličkih prikaza jedne priče. Jedni su "hamze-khani", drugi su "šahname-khani", treći su "hamle-khani", a svaki ponaosob ima potrebu da dobro poznaje psihologiju slušatelja i prisutnih, što je jedna od posebnih karakteristika vrsnih pripovjedača. Nakal treba da zna gdje je vrhunac priče, gdje dolazi do postepenog uzbuđenja, gdje je priča tužna i tragična i na koji način da sva ta osjećaja prenese na slušatelje, kako bi ih u istoj mjeri učinio aktivnim. Stvaranjem stanki u prepričavanju ili recitiranju, melodičnim podizanjem i spuštanjem glasa, on aktivno uvrštava gledateljstvo i slušatelje u radnju priče. Udaranje ruku ili nogu i zastajkivanje u monologu u osjetljivim momentima, još su neke od metoda kojima se koriste nakali u prepričavanju priča.

Nakal je u stanju da u toku jedne predstave igra više uloga i mijenja više glasova. Zanimljivo je istaći da u ovoj vrsti predstave ne postoji nikakva potreba za dekorom, jer je mjesto gdje se odvija radnja čajdžinica ili kahvana, gdje zapravo oslikani zidovi ili platna nadomiještaju ovaj faktor. Za vrijeme održavanja predstava, prva ličnost koja se pojavljuje na sceni jeste "piš-khan" - uvodničar, osoba bliska pripovjedaču, koja recituje stihove poznatih pjesnika ranijih stoljeća na temu današnje priče. Nakon toga, pripovjedač-nakal se penje na jedan od stolova u čajdžinici kao na pozornicu, a ako bi izvođenje predstave bilo na otvorenom i ako ne bi bilo mogućnosti da se popne na neko uzvišenje, pripovjedač se nalazi u centru narodne mase gdje recitira priče, čini dove i salavate. Nakon toga, da bi bolje predstavio stvarnu atmosferu i ostavio dobar dojam među prisutnima, u ruke uzima čobanski štap i počinje sa recitovanjem stihova današnje priče. Ako je riječ o recitovanju stihova u čajdžinici, prisutni su pored slušanja zauzeti pušenjem nargile i pijenjem čaja; oni ponekad izlaze van čajdžinice ali je njihovo srce vezano za priču pripovjedača. Iako su pojedine priče više puta slušali i dobro poznaju svaki njihov detalj, ipak su spremni na ponovno slušanje.

Jasno je da postoje i nesporazumi nakon slušanja stihova, jer određeni broj prisutnih u čajdžinici podržava Sohraba, drugi Isfandijara, treći Rustema i tako dalje. Veliki broj prisutnih je srčano vezan za Sohraba sina Rustemovog, jer je poznato da u "Šahnami" - Knjizi o kraljevima u tragičnom događaju sin biva ubijen očevom rukom. Sin je znao da je Rustem njegova otac, međutim junak Rustem nije znao da je Sohrab njegov sin. Nakon ovog tragičnog događaja, pripovjedač je svojim umijećem i maštom u stanju rasplakati prisutne u čajdžinici. Nekolicina prisutnih, prije okončanja priče odlazi van čajdžinice, kako ne bi prisustvovali sceni tragične smrti mladog Sohraba. U velikom broju slučajeva pobornici Sohraba, da bi umanjili tragediju, pripovjedaču nude različite poklone kako ne bi u svom recitiranju govorio o smrti mladog Sohraba. Kada smo već kod te priče, bilo bi prikladno da vam opišemo ovaj tragičan događaj.

Rustem, poznati iranski junak i pripadnik iranske vlastele, tokom jednog od putovanja na teritorij Turana u grad Samangan, svojom hrabrošću, junaštvom, muževnošću i pravednošću pridobija srce gospođice Tahmine, kćerke turanskog kralja, pa je nedugo zatim među njima došlo do sklapanja braka. Međutim, nakon što je Rustem napustio ovaj teritorij i otišao u boj, Tahmina je shvatila da je trudna i da sa Rustemom ima dijete, kojem je nakon porođaja dala ime Sohrab. Sohrab je mnogo ličio na svog oca a kada je stupio u mladalačko doba i postao poznat junak počeo je od majke tražiti da mu kaže ko mu je otac.

Nakon što je shvatio da mu je otac Rustem, odlučio je da ga postavi na kraljevski tron i da ga u starom Iranu proglasi kraljem svih kraljeva. Nakon oprosta sa majkom, odlazi u potragu za svojim ocem, no ubrzo biva suočen se sa velikom perzijskom vojskom koju je predvodio Rustem. Prefirgani stari iranski kralj, primijetivši opasnost po svoju vlast, za Rustemom šalje jednog od svojih savjetnika, sa zadatkom da od ovog junaka prikrije vijest kako ga na drugoj strani bojnog polja isčekuje rođeni sin. Nakon višednevne borbe, mladi Sohrab više puta na zemlju baca Rustema i nanosi mu teške rane, ali ovaj uz pomoć iskustva i legendarne Anka ptice, spoznaje način izlječenja rana i savladavanja svog neprijatelja. Narednog dana Rustem u kobnom hrvačkom zahvatu uzrokuje tragediju i mladom i neiskusnom Sohrabu nanosi smrtonosnu ranu. Tek u samrtnom hropcu Sohrab priznaje da je došao da pomogne svom ocu da postane kralj svih kraljeva, a Rustem shvata da je vlastitom rukom ubio rođeno dijete. To je posljednja scena ove tragedije.

Ranije smo naglasili da je nakal ili pripovjedač zapravo glumac sa mnogim kvalitetama i ogromnim talentom. Ipak, i pored toga, svaki glumac je primoran da nosi posebnu odjeću kako bi što bolje dočarao priču i uzbuđenje koje vlada u njoj. Ako bi pripovjedač bio jedan od sljedbenika različitih derviških redova, nosio bi odjeću specifičnu samo za taj derviški red. Ako bi pripovjedač recitirao stihove vezane za smrt velikana vjere i nacionalnih junaka, nosio bi odjeću prikladnu u tim prilikama. U drugom slučaju, nosio bi posebnu ratničku odjeću koju sačinjava bojni šešir ili metalna kaciga, oklop koji ga je štitio od udara neprijateljskih mačeva i metalnu košulju koja ga je štitla od neprijateljskih strijela i kopalja. Pored toga obukao bi i duboke crne čizme.

Među najbitnijim osobinama ovih ljudi jeste povjerenje koje posjeduju među stanovnicima tog grada ili tržnice. Čvrst, prodoran i istovremeno nježan glas je još jedna od osobina koju mora posjedovati vrsni pripovjedač, a uz nju i hitro kretanje i znanje velikog broja stihova najvećih klasičnih pjesnika.

Doktor Džabir Anasori u djelu "Predstava i molitva u Iranu" piše: "Nakali imaju više razvojnih faza. Pripovijedanje počinju amaterski, da bi nakon više godina postali vrsni pripovjedači. U većini slučajeva pripovijedanje se naslijeđuje s koljena na koljeno, dok je davanje obuke novih učenicima i zaniteresovanim pohvalno djelo među pripovjedačima. Pojedine faze postajanja vrsnim pripovjedačem podrazumijevaju istraživanje i isčitavanje informacija o događajima, stalno prisustvo scenskim skupovima, izbor jednog pripovjedača za učitelja ili savjetnika, učenje svih tehnika pripovijedanja, uzimanje dozvole od učitelja za početak rada, dobijanje idžazet-name ili certifikata od učitelja za nastavak rada, putovanje u druge krajeve i upoznavanje sa drugim pripovjedačima."

Na koncu današnjeg priloga napomenimo da se stari zapisi koji se u većini slučajeva koriste u ovim predstavama, ili oni zapisi nastali prepisivanjem ili prenošenjem usmenih predaja o pojedinim tragičnim, komičnim ili historijskim djelima, nazivaju "tumari". Ovi listovi su u većini slučajeva pisani jasnim i čitkim pismom. Ponekad autor tih tekstova godinama traga za pogodnim temama za ovu vrstu predstava.

Medij

Upišite komentar


Security code
Refresh