petak, 20 april 2012 09:15

Iranske predstave: "Magične fenjere I"

Iranske predstave:  "Magične fenjere I"

Dragi naši prijatelji, ranije smo vas upoznali sa lutkarstvom kao scenskoj umjetnosti i istakli smo da je ova grana scenske umjetnosti u Iranu stara više od hiljadu godina.

U historijatu ove grane umjetnosti stoji da su pojedini lutkari u svojim predstavama koristili "magične fenjere" ili "fenjere mašte" pomoću kojih su na posebnim zastorima proizvodili različite sjenke i motive. U rječniku "Ghijasul-logat" stoji da je "fenjer mašte" zapravo fenjer u kome je smještana svijeća koja je proizvodila svjetlost i koja je proizvodila različite motive na okolnim zidovima i zavjesama. Istovremeno, ista ta svijeća je omogućavala da se vide slike i motivi koji su se nalazili na staklenom dijelu fenjera. Sjenke koje je priozvodila ta svijeća činile su te motive posebnim vidom kretanja nekog tijela. Oni su zajedno tvorili posebne motive i kretanja što je predstavljalo poseban prizor. "Fenjer mašte" je bio lagan sa mogućnošću prenošenja sa jednog lokaliteta na drugi i istovremeno je proizvodio svjetlost, dok je sa druge strane bio sredstvo zabave.

 

Ono što je "fenjer mašte" poklonio umjetnosti lutakrstva u Iranu je vrsta izvedbe pod nazivom "igra mašte" koju su u nekim dijelovima drevnog Irana nazivali i "igra sjena". Ovakve predstave su većinom izvođene u šatorima a lutke su bile napravljene od kože.

Igra ili predstava je bila pripremana na sljedeći način; prvo bi se u sredini šatora zapalila vatra tako da je proizvodila sjene na zidovima šatora. Zapravo, šator, odnosno zidovi šatora su bili zastor gdje se izvodila "igra mašte". Ova vrsta zabave je do prije stotinu godina bila zastupljena u većini regiona Irana među nomadskim plemenima koji su živjeli u šatorima.

Još jedna od lutkarskih scenskih umjetnosti koja se odnosi na predstave u zatvorenom su igre koje nose naziv "proizvođač sjene u šatoru". U uglu šatora bi prostirali jedan zastor a iza njega bi postavljali jedan izvor svjetlosti čime bi lutkar bio u mogućnosti da proizvodi sjene na tom zastoru. Nakon što bi bilo sve pripremljeno, lutkar bi odlazio iza zavjese i igra sa lutkama bi tek tada počinjala.

 

Kada je riječ o "igri mašte", pored lutkara u prezentaciji događaja postojali su i njegovi prijatelji, odnosno umjetnici svirači i pripovjedači. Oni bi sjedali oko vatre, jedan bi svirao na tradicionalnom instrumentu a drugi bi pripovijedali događaje i epske mitove. Lutke su pravljene od providne kamilje kože koju su po potrebi bojili različitim prirodnim bojama. Visina lutaka bi bila u prosjeku jedne šake, odnosno 20-tak centimetara. Glava lutke je bila napravljena na taj način da se unutar nje može smjestiti ruka lutkara ili bi bila povezana sa jednim koncem kako bi se mogla lakše pokretati. Kako bi pokretali lutkine ruke i noge, iste bi povezivali drugim koncima sa drvetom koji bi se nalazio u rukama lutkara. Kada je riječ o rasvjeti, možemo reći da je svijeća ili drugi izvor svjetlosti bio postavljan sa one strane zavjese odakle se ne bi vidjela sjenka drveta ili konaca koji su povezani sa tijelom lutke.

Najznačajniji i najzastupljeniji vid lutkarskih predstava u Iranu je "igra noćne sjene u šatoru". U ovoj predstavi "učitelj" kako je to bio slučaj u "pripovijedanju" nije pripovjedač nego je igrač koji ostvaruje posebne odnose sa lutkama. "Učitelj" i lutka su u većini slučajeva u dobrim odnosima a ponekad između njih dolazi do prepirke ili ljutnje. Naravno, na koncu uvijek dolazi do pomirenja.

Odnos lutke i "učitelja" možemo posmatrati iz dva ugla. Sa jedne strane, "učitelj" je stariji i u većini slučajeva igra ulogu roditelja, tako da ga lutke zovu imenom "baba džan", odnosno ''dragi oče''. Lutke u ovom slučaju za svaki pokret ili korak traže dozvolu upravo od njega. U drugom slučaju, "učitelja" možemo posmatrati kao jednostavnog glumca ili učesnika u predstavi.

Izvođačku grupu "Igre noćne sjene u šatoru" u većini slučajeva čine tri osobe. Prvo - lutkar koji se nalazi iza zavjese i koji je neprimjetan. Njegova uloga je da pokreće lutke i da priča za njih. Druga osoba je "učitelj" koji svira tarabuk ili tonbak. On prati ritam kretanja lutaka i istovremeno zadužen je da sa lutkama otpočne i vodi razgovor a kada je to potrebno u stanju je da se okoristi stihovima poznatim u narodnim masama. Treća ličnost je svirač kamanćea, instrumenta sličnog guslama, ili u drugom slučaju instrumenta koji je sličan violini. On je taj koji popunjava praznine do kojih može doći za vrijeme izvedbe ili pauze u razgovoru između lutkara, odnosno lutke sa "učiteljem".

Mjesto gdje se izvode predstave "Igre noćne sjene u šatoru" je četverougaoni šator visine najmanje 150 centimatara, koji je postavljen na binu visine oko jednog metra. Na sredini bine postavlja se zavjesa iznad koje se nalazi lutkar koji svojim potezima pokreće lutke na sceni. Sa obje strane pozornice se nalaze "učitelj" i svirač instrumenta. Lutke se pokreću pomoću konca napravljenog od konjskog repa, tačnije između 3 i 6 niti. Kraj konopca ili bolje rečeno konca je povezan sa drvetom koji se nalazi u rukama lutkara koji pokreće lutke.

Ovakva vrsta predstava se do prije stotinu godina izvodila samo u šatorima nomadskih plemena širom Irana i upravo zbog toga je dobila naziv "Igra noćne sjene u šatoru". Sa obje strane šatora umjetnici bi palili fenjere ili svijeće koji bi im pomogli da prisutnima učine vrijeme zanimljivijim i zabavnijim. Ponekad bi scena bila u vidu običnog sanduka čija bi unutrašnjost bila otvorena prema gledateljima.

Lutke u "Igri noćne sjene u šatoru" su bile od drveta a njihov broj bi u pojedinim igrama mogao doseći i do 80 različitih likova. U davnim vremenima ove vrste predstava bi većinom imale iznenađujući i nepredviđeni kraj. Zvucima groma i duvanjem vjetra na scenu bi stupao div a sakupljanjem lutaka igra bi bila okončana. Ovu vrstu lutkarske scenske umjetnosti u centralnim regionima Irana, poput grada Isfahana, nazivaju "Lutka iza zavjese".

Upišite komentar


Security code
Refresh