nedjelja, 20 maj 2012 10:27

Iranske predstave: "mazhake"

Iranske predstave: "mazhake"

Dragi prijatelji, u nekoliko proteklih priloga govorili smo o lutkarskim predstavama i njihovim specifičnostima.

Predstave su bile posebna zabava za gledatelje, osobito za djecu i mlade.

Predstave pune humora zapravo nose naziv "mazhake", a naziv potiče od glagola "dhahaka", što na arapskom jeziku znači "smijati se".Ova vrsta igara je kompozicija lutkarstva, novogodišnjih pjesama i bježanja od morske nemani.Ovakve predstave prošle su dugi put u oblikovanju do današnjeg izgleda.Stvorene među narodom, razvijale su se među običnim ljudima, da bi postepeno prerastale u zabavu za sve društvene grupacije i staleže.

U većini slučajeva ovakve predstave se dijele na četiri grupacije:

Prvu grupu čine predstave o legendama i drevnim historijskim događajima, gdje se opisuju poznate historijske ličnosti, avanture i događaji, poput priča ''Bižan i Maniže'', ''Hosro i Širin'', ''Rustam i Isfandjar''.

Drugu grupu čine predstave čija je tematika svakodnevni život, a glavni junaci predstave su izabrani iz naroda, kao: "Zeta u bjekstvu", "Crni pravednjak" i slično.

Treću grupaciju čine predstave sa izmišljenim sadržajem i temama, i u većini slučajeva one su sinonim želja i tajnih namjera.U ovu grupu spada predstava "Šetiri sanduka i četiri derviša".

Četvrtu i posljednju grupu čine predstave sa moralnom tematikom, a teme, predavanja i savjeti u njima ne odnose se direktno na publiku već su upućeni tiranima i nepravednim vladarima, prema kojima se koristi oštri jezik kritike i satire.Uovakvim predstavama imamo pojavu novog lika pod imenom "Fekuli".Osoba koja u govoru perzijskog jezika ima strani akcenat u lutkarskim predstavama se pojavila u posljednjih godinu dana i jasan je primjer kritike onoga što dolazi iz vana.To su ličnosti koje nakon dužeg vremena iz pečalbe dolaze kući sa svojim "naprednim idejama" i preuveličavanjima.

U Ibn Nedimovom djelu "El-Fehrest" se prenosi:

"Prva osoba koja je noći provodila uz legende bio je Iskender ili Aleksandar Makedonski.Na dvoru je imao sjajnu glumačku ekipu koja ga je nasmijavala i koja mu je noćima prepričavama stare legende.Poslije Aleksandra i drugi vladari su nastavili njegovu tradiciju."

Najvažniji iranski izvor predstava je zasigurno skriven u običajima nove iranske godine - Nou ruza. U djelu "Predstave u Iranu" stoji:

"Od pradavnih vremena, tokom proslave nove godine ili prvih dana proljeća, grupa lutkara pod imenom 'Nouruz-hani'  je narodu prepričavala dijelove iz 'Hadži Firuza', 'Potpirivača vatre' i 'Pustinjskog diva'.Pripadnici novogodišnje glumačke grupe su odijevanjem, maskama ili načinom šminke nasmijavali prisutne tokom ceremonije dočeka nove godine.U većini slučajeva svirali su neki instrument i recitovali određene stihove."

U djelu "Morudžuz-Zahab" od Masudija govori se o satiričarima koji se okupljaju nekoliko dana prije nove godine.On tvrdi kako je moguće da je njihovim djelovanjem izmjenjena sudbina određenog broja vladara, naučnika i ostalih prisutnih na vladarevom dvoru, jer su znali smekšat srca despotskih vladara.Među narodom su izrazito bili priznati i poznati Bohlul, Mula Nasrudin, Ebu Navas, Džouhi te mnogi drugi.

U historijatu iranskih predstava stoji da je na svim kraljevskim dvorovima postojala pojedna glumačka grupa ili dvorska luda pod imenom "talkhak'' ili ''dalqak".Oni su kralja nasmijavali u teškim danima ili u vrijeme melanholije.Većinom su to bile izrazito obrazovane i dobro informisane osobe, koje su tokom glumačkih predstava ironičnim izjavama znale pogoditi u cilj.Naravno, u historijskim knjigama ostalo je zapisano da je veliki broj "dvorskih luda" zbog svog oštrog jezika predat u ruke dvorskih dželata.

Nakon pojave islama, ovakve predstave su se izvodile u kahvanama i čajdžinicama.Glumci su se trudili da tokom tih aktivnosti ubace tekstove sa savjetima i moralnim porukama.U ovoj vrsti predstave je izbor lika glumac slobodno birao.Jedan od članova glumačke ekipe bi pred ostalim glumcim čitao scenario i tekst priče, da bi nakon toga, svako ponaosob, po vlastitom nahođenju birao ulogu koja bi mu se svidjela.Dužina predstave nije bila tačno precizirana, odnosno nije bilo vremenskog ograničenja za njeno izvođenje.Pojedine predstave koje bi počinjale poslije akšam namaza znale su trajati i po dva do tri sata, a neke i do ponoći.Glumci su unosili inovacije u sadržaj teksta pa se predstava znala produžiti na nekoliko sati.

Uloga "sijah'' - crnog je jedno vrijeme dominirala u iranskoj predstavi.To je zapravo bila moderna interpretacija nekadašnjih "dvorskih luda" u kojoj se odlično razlučuje dobro od zla.Crni je dobro informiran i u većini slučajeva on je taj koji raskrinkava licemjere i interesdžije.Dobro poznaje slabosti i mane svog vladara i to je njegova prednost u odnosu na sve dvorjane.Predstavnik je napaćenog naroda i simbol slobode i ljubavi.

U predstavama ovakvog tipa postoje tri pozitivne uloge - mladić, junak i princeza, i pet negativnih - kralj, veliki vezir, dželat, stražar i čarobnjak.

Sijah je u prilici da na različite načine prezentira istinu kojom ugrožava lažove, prevarante, tirane i ostali ološ.On se koristi direktnim dijalogom sa gledateljstvom, gdje govori o karakteristikama pokvarenog kralja, igra se riječima, koristi se pantomimom, recituje i deklamuje stihove poznatih pjesnika iranske klasične književnosti, pa čak i započinje kavgu dok manji orkestar prikladnom muzikom dočarava  spektakl.

U prvi mah je predstava počinjala u ranim poslijepodnevnim satima a završavala prije akšama, no promjenom lokaliteta i odlaskom u čajdžinice, predstave bi počinjale početkom noći i znale trajati do rane zore.

Upišite komentar


Security code
Refresh