četvrtak, 07 juni 2012 11:55

Iranske predstave: "Ta'zije"

Iranske predstave: "Ta'zije"

Istovremeno, različite predstave su imale svoje posebno mjesto u tim svečanostima.

Predstave u drevnoj Perziji odlikovale su se dramatičnim završetkom i bile prožete ljubavnim osjećajima, tugom, ponosom, ili su bile kritičkog sadržaja, prožete humorom i satirom.Primjer iz prve grupe jeste "Oplakivanje smrti Sijavaša".

 

Na osnovu sadržaja djela "Historija Buhare", Sijavaš sin Kejkavusa - velikog perzijskog kralja, pobjegao je od oca i prijestolja i otišao u susjedni neprijateljski Turan.Afrasijab, kralj Turana, dočekao ga je sa velikim počastima i dobrodošlicom, pa mu je čak i dao ruku svoje kćeri. Sijavaš je u Turanu otpočeo miran život, međutim tajni neprijatelji i pakosnici su lagano okrenuli Afrasijaba protiv dragog gosta, nakon čega je Sijavaš pao kao žrtva ljubomore Afrasijabovih dvorjana.Nakon što saznaju za ovu urotu i zločin, stanovnici Buhare počinju oplakivati smrt mladog i hrabrog junaka Sijavaša, tako da su svake godine u određenim danima organizovali ceremoniju oplakivanja smrti Sijavaša.

"Šabih-gardani", "šabih-hani" ili "tazije", predstave su koje u Iran dolaze sa pojavom islama i njegovim širenjem.Ova vrsta prestava se ograničava na prezentaciju i obradu događaja vezanih za život i teškoće sa kojima su se sretali članovi Muhamedove porodice, neka je mir na njih, a posebno događaj iz mjeseca muharema 61. godine po Hidžri, koji su se odigrali u dolini Kerbele i okončali šehadetom i hazreti imama Husejna.

Imam Husejn, neka je mir na njega, unuk Muhameda s.a.v.s. nije prihvatao i priznavao nasilničku vladavinu dinastije Emevija, a posebno Muavije i njegovog sina Jezida, tako da je bio primoran napustiti rodnu Medinu.Stanovici Kufe su mu uputili poziv kako bi u njihovom okrugu uspostavio islamsku vlast. Imam Husejn je krenuo ka Kufi, zajedno sa članovima porodice i nekolicinom svojih vjernih prijatelja.Na svom putu u Irak u više govora je istakao da je njegova zadaća borba protiv nepravde i tiranije i uspostava nebeskih zapovjedi u ljudskoj zajednici. Nakon više nepredviđenih događaja našao se u dolini Kerbela naspram ogromne vojske i plaćenika Jezida ibn Muavije.Za nekoliko dana, sukob je dobio na intenzitetu.Jezidova vojska je Husejnovim prijateljima zatvorila sve prilaze vodi, dok su njegovi prijatelji jedan po jedan padali kao šehidi.U ovoj bitci Imam je izgubio svoju djecu, braću, bratiće i sve prijatelje, a na koncu je i sam pao kao šehid.

U historiji "Ibn Kesir Šami" stoji da je Muizud-doule Ahmed bin Buje u Bagdadu prvih dana muharema naredio da se zatvore sve tržnice i bazari, da stanovnici obuku crninu i da učestvuju u ceremoniji oplakivanja smrti Predvodnika šehida.Nakon toga, svake godine sve do kraja dinastije Dejlamijana, prve desetine mjeseca muharema prigodnim ceremonijama je obilježavan ovaj događaj.Iz historijskih zapisa se da zaključiti da je oblačenje crnine i zatvaranje tržnica i bazara postao običaj u vrijeme dinastije Al Buje.

Međutim, nije poznat tačan datum kada je predstavljanje ovog događaja pretočeno u pozorišne predstave.Može se predpostaviti da je narod postepeno ovaj događaj pretapao u pozorišnu predstavu, koja se izvodila na javnim mjestima, trgovima ili bazarima.Na koji način je evoluirao ovaj proces pokazuju razni putopisi, biografije i historijski dokumenti u kojima je ukazano na početak, razvoj i uobličavanje predstava pod nazivom "tazije".

Na samom početku, grupe izvođača obučenih u crno prolazile bi ispred posmatrača i simboličnim udaranjem u prsa, sviranjem pojedinih udaračkih instrumenata, nošenjem posebnih simbola sličnih ratnoj opremi i zastavama, oplakivali su smrt Imama Huseina, i istovremeno u cjelini prikazivali odvijanje događaja na Kerbeli.

Horsko pjevanje, koje je bilo zastupljeno na početku, simbolički je mjenjano.Jedan ili dva člana grupe su pripovijedali događaj Kerbele, dok su njihovo izlaganje pratile prigodne mužičke izvedbe.

U narednom periodu, mjesto pripovjedača su preuzeli glumci koji su oblačili odjeću šehida Kerbele i opipljivije i jasnije govorili o onome što je Kerbela svjedočila.Glumci su gledateljima govorili o historiji i sudbini i njih su nazivali "šabih".U narednom razvojnom periodu, oni su međusobno razgovarali i prisutnima jasnije govorili o onome što su proživjeli.Konačni oblik "tazije", koji je i danas prisutan u regionima naseljenim sljedbenicima šitskog vjerskog pravca, nastao je u vrijeme kraljevske dinastije Safavida.

U doba Kadžara, 19. i početkom 20. stoljeća, tazije dostižu svoj kreativni vrhunac. Abdullah Mostufi, poznati iranski historičar, u djelu "Opis mog života", govoreći o oplakivanju šehadeta imama Huseina i predstavama tazije, kaže sljedeće: "Prvi puta kada sam otišao da posmatram tazije imao sam šest ili sedam godina.Od jutra do podneva trg je bio poluprazan, međutim, poslije podne, mjesto gdje su se održavale ove predstave, postajalo je sve ispunjenije narodom.Nakon uvodnih govora nekolicine pripovjedača čuli su se zvuci udaračkih instrumenata.

Udarči su lagano prošli ispred prisutnih i zauzeli svoje mjesto, a tišina je zavladala trgom.Nakon toga, na scenu bi stupale grupe udarača u prsa, onih koji su nosili 'znakove', i onih koji su tihim glasom pjevušili prigodne stihove o šehadetu imama Husejna, te su zauzimali svoja mjesta na pozornici.Na koncu, na scenu bi dolazio i "tazije-han", osoba koja je izvodila i pripovjedala događaj sa Kerbele.Ispred njega se kretao jedan čovjek obučen u crno, a iza njega je bilo oko četrdeset mladića obučenih u odjeću različitih boja, koja je bila pripremljena posebno za ovu vrstu predstava.Svi su na poseban način oplakivali smrt imama Husejna i svi su odlazili na mjesto koje je predviđeno za njih, i na ovaj način tazije bi lagano počinjale.

Bitno je napomenuti da su na samom početku kraljevski dvori podržavali izvođenje ove vrste predstava, pa su one bile ispunjene različitim nepotrebnim dodatcima.Tako je Piter Čelkovski, poznati ruski orijantalista i profesor scenskih umjetnosti, u jednom od svojih djela napisao: "U periodu dinastije Kadžara, prinčevi i istaknuti političari su podržavali pojedine grupe koje su izvodile "tazije-hani", tako da je svaki od njih u te predstave uvrštavao ono što mu je bilo po volji.

Tazije su izvođene i u drugim mjesecima godine, kada su izvođačke grupe iz Teherana odlazile u druge regione Irana.Posljednjih decenija ove vrste predstava se uglavnom izvode u svom originalnom obliku.

 

Upišite komentar


Security code
Refresh