četvrtak, 23 avgust 2012 08:15

Iranske predstave: Iranska putopisima

Iranske predstave: Iranska putopisima

U dosadašnjim kazivanjima o iranskim predstavama govorili smo o tradicionalnim predstavama ili tačnije o predstavama sa tradicionalnim etničkim ili vjerskim predznakom, međutim u nastavku želimo govoriti o iranskim predstavama u novim oblicima i tehnikama.

Za stvaranje novog imidža iranskih predstava zaslužni su prije svega iranski književnici, vladari i umjetnici koji su tokom posljednjih 200 godina uložili ogromne napore na tom polju. U narednih nekoliko priloga ćemo govoriti o preporodu modernih teatralnih i scenskih predstava nakon pobjede Islamske revolucije u Iranu 1979. godine.

 

Početkom 19. stoljeća, mnogobrojni državnički problemi i socijalni nemiri, te ratni pohodi na Iran primorali su vladara Abbasa Mirzu, nasljednika kralja Fethali-šaha, da u Evropu pošalje jednu grupu iranskih studenata. Upravo ova grupa iranskih studenata je na perzijski jezik prevela određeni broj zapadnih dramskih ostvarenja čime su ujedno upoznali iransku naciju sa evropskom književnošću. Međutim, ovdje se postavlja pitanje - kako je bilo moguće da u tako kratkom vremenskom periodu, ti studenti pripreme tekstualne prikaze i uvjete za izvođenje scenskih predstava na tematiku zapadnih drama i slično?

U prvim putopisima i hronologijama mnogobrojnih putnika i avanturista koji su putovali po evropskim zemljama, posebna pažnja se ukazuje i na predstave i pozorišta evropskih prijestonica, što je bilo dovoljno za prvobitno i početno upoznavanje Iranaca sa zapadnom kulturom.

Oko 1203. hidžretske lunarne godine, tačnije 1788. godine u školi Darul-fonun premijerno je izvedena jedna zapadna pozorišna predstava, naravno prevedena na perzijski jezik. U tom periodu, prevodioci na perzijski jezik veću pažnju posvećuju zapadnim literalnim ostvarenjima, dramama, romanima i kratkim pričama. Među prve zapadne drame koje su prevedene na perzijski jezik spadaju Molijerova djela. Zanimljivo je da je prva od njegovih predstava koja je prevedena na perzijski jezik bila prevedena u poetskoj formi. Prevodilac je ovim djelom namjeravao kritikovati tadašnje društvene devijacije, pokvarenost vladajućeg sistema i korupciju.

U narednim periodima, prevodu zapadnih teatralih djela se okrenuo veći broj prevodilaca. Teme koje su bile najzastupljenije u predstavama koje su prevođene i izvođene, odnosile su se na društvene devijacije, korumpiranost vladinih službenika, kritiku društvenih nepravilnosti, odbacivanje praznovjerja ili kompoziciju orijentalne i zapadne muzike. Vremenom iranski pisci i autori su stekli samopouzdanje i književno znanje i iskustvo tako da je veći broj iranskih pisaca počeo sa pisanjem novih scenarija za pozorišne predstave po uzoru na zapadna djela.

Prvi pokušaji su zabilježeni već oko 1300. hidžretske solarne godine, tačnije 1921. godine. Iako su navedene predstave imale mnoge nedostatke u pripremi scene ili manjoj neusklađenosti teksta i dijaloga, bile su jednostavne i bez književne zbunjenosti i stručnosti koja je bila zastupljena u svim književnim formama u vrijeme dinastije Kadžara.

Mirza Aga Tabrizi je napisao prvi tekst za pozorišnu predstavu u novom obliku i ruhu, naravno na perzijskom jeziku. Zanimljivo je da ne postoji nikakva biografska pozadina njegove ličnosti, ali se iz njegovih pisama da zaključiti da je dobro poznavao ruski i francuski jezik i da je ovu predstavu napisao krajem 13. stoljeća po hidžri. Predstava "Način vladavine Hana Borudžerdija" je jedna od najboljih primjera njegovog rada. Predstava je izvođena u četiri dijela a zanimljivo je da je tokom predstave jezik korišten u dijalozima bio zasnovan na lokalnom dijalektu, prožetom narodnim govorom. Osnova radnje njegovog djela je zasnovana na kritici i osudi korumpiranosti i pokvarenosti vladarskog uređenja dinastije Kadžara i mnogobrojne društvene devijacije i socijalne pojave koje su bile rezultat tog načina vladavine.

Jakub Ažand, poznati iranski savremeni pisac, u djelu "Predstave u Iranu" u kritici Aga Tabrizovih djela piše: "Mirza Aga Tabrizi je bio razuman čovjek naklonjen politici koji je na sve događaje gledao iz socijalno-političkog ugla. Mirza Aga Tabrizi je sve svoje kritike vladarskom sistemu i državnoj upravi uspio pretočiti u pozorišni dijalog ili monolog."

Kada historijski i hronološki posmatramo nastanak i procvat savremenih pozorišnih predstava u Iranu, zaključit ćemo da je period borbe za konstitucionalizam vrhunac pozorišne umjetnosti. U tom periodu, Iran su zahvatile mnogobrojne ekonomske, socijalne, društvene i političke krize. Upravo one su dovele do velikih promjena na polju kulture i književnosti. Rezultat tih promjena je pojava velikog broja autora i pisaca željnih slave. Istovremeno, dolaskom štamparije u Iran stvoreni su uvjeti za razvoj novinarstva, te je došlo i do velikog preporoda perzijske književnosti. Karakteristike perzijske književnosti, a posebno pozorišnih i scenskih umjetnosti, možemo podijeliti u dvije grupe. Prvu grupu, ako bi posmatrali sadržaj i poruku predstava, ukoliko istaknemo da su gnostika i irfan izgubili važnost, sačinjavaju predstave sa nacionalističkim, liberalnim, demokratskim i drugim sadržajima prožetim materijalizmom. Međutim, ako bi posmatrali tehničku stranu predstava, možemo istaći da je došlo do prodiranja narodnog jezika u književnost, te do promjene u stilskim slikama i figurama, kao i do pojave kratkih priča.

Perzijsku književnost u tom periodu, bar kada je riječ o obliku, možemo podijeliti u dvije grupe. U pozorišnim proznim predstavama više pažnje se posvećivalo društvenim, političkim, socijalnim, moralnim i historijskim tematikama. Ponekad se u ovim predstavama možemo susresti sa teškim tehničkim jezikom prijašnjih generacija, ali ipak većina tih predstava je pisana narodnim jezikom. Međutim, kada je riječ o predstavama u obliku poezije, autori predstava, gledateljstvo su upoznavali sa bogatom epskom historijom Perzije i Irana, tačnije sa klasičnim djelima bogate perzijske književnosti. Dodavanjem vlastitih stihova, stvorili su mogućnosti i uvjete za prestruktuiranje djela vrsnih autora perzijske klasične književnosti u savremeni pozorišni oblik. Jedini problem je bio u prilagođavanju klasičnog jezika savremenim tokovima, kao i prilagođavanju klasičnih figura nečemu što su mlađe generacije nazivale faktorom "romanse". Pa ipak, ove vrste predstava nisu bile posebno popularne kod narodnih masa, nego su imale svoju posebnu publiku.

U periodu prije i za vrijeme borbe za kostitucionalizam, u Iranu je osnovano više pozorišnih grupa, i to ne samo u Teheranu nego i u drugim većim područjima, poput Tabriza, Rašta, Mešheda i Isfahana. Pozorišne grupe u prijestonici, svoje predstave su zasnivale na društvenim, socijalnim, ekonomskim i što je najvažnije političkim temama, i na taj način su razvijale politički osjećaj narodnih masa. Zanimljivo je da su i etničke i vjerske manjine u Teheranu također radile na osnivanju pozorišnih grupa koje su na svojim repertoarima imale domaće i inostrane teme. Među tim grupama možemo ukazati na jermenske i zoroastrijanske pozorišne grupe.

Istovremeno, pozorišne grupe susjednih država, posebno Gruzije i Turske, na svojim turnejama po inostranstvu dolazile su i u Iran i u mnogobrojnim gradovima izvodili svoje predstave. Predstave su izvodili ili na maternjem ili na perzijskom jeziku.

Posebno složena politička situacija i društvena previranja u Iranu nakon Prvog svjetskog rata dovela su do stvaranja novog oblika kolonijalizma u zemlji, dok je vojnim udarom na čelo države došla dinastija Pahlavida. Mnogobrojne društvene promjene i politička previranja utjecala su i na književnost, pa čak i na pozorište, i to u negativnom smislu, međutim, ostavimo te teme za naredne priloge.

 

 

Upišite komentar


Security code
Refresh