ponedjeljak, 10 septembar 2012 08:21

Iranske predstave: Iransko pozorište (2)

Iranske predstave: Iransko pozorište (2)

Predstava je sredstvo za ostvarenje direktnog kontakta sa publikom bez posrednika. To je jedan od najstarijih načina prenosa ideja, vjerovanja i ubjeđenja kojim se čovjek koristio.

Pozorište je čovjeka učilo, kritikovalo, nasmijavalo a ponekad tješilo ili opisivalo njegove rane i boli. Pozorišne predstave nerijetko su bacale otrovne strelice kritikujući vladare i zulumćare ali su istovremeno bile duhovno osvježenje narodnim masama. Danas se daju predstave koje su u tehničkom smislu dovedene do savršenstva te je nemoguće povjerovati da se one odvijaju pred našim očima.

 

Iranu su se predstave davale u različitim formama i na različitim mjestima, tako da je svaki period imao poseban oblik predstava.

U teškim godinama dvadesetog stoljeća, koje je obilježio politički unilateralizm i diktatura, iransko pozorište se nalazilo u nezavidnom položaju. U predhodnom prilogu smo kazali da je za vrijeme vladavine Reze Hana Iran bio preplavljen zapadnjačkom kulturom, čijeg negativnog uticaja nije bilo pošteđeno ni pozorište. Taj period karakteriše intenzivno prevođenje evropskih klasičnih drama, koje su iranski umjetnici nastojali što vjernije oponašati i slijediti.

Kada je počeo Drugi svjetski rat Iran je protivno svojoj volji ušao u rat a pozorište ulazi u novu fazu razvoja. To je vrijeme u kome egzistiraju mnogobrojne političke partije koje se bore za prevlast u političkom i društvenom životu svakog građanina. Pozorište je bilo idealno mjesto za propagiranje njihovih učenja, ciljeva i ideja te se mnogi dramaturzi stavljaju u njihovu službu. Na repertoaru su satirične predstave koje kritikuju ljudsku glupost i naivnost, ali i ideološke bez ikakve umjetničke vrijednosti.

Gledajući ovu vrstu predstava gledatelj nije bio opterećen razmišljanjem jer mu se servirala čista ideologija. Broj škola u kojima su se obrazovali budući glumci naglo raste, dok se sa druge strane pojavljuju pozorišni saloni koji su dnevno davali po nekoliko predstava. Konkurencija je bila velika a opstajali su samo oni sa najbogatijim repertoarom.

Po okončanja Drugog svjetskog rata u kojem je Iran pretrpio poraz zbog izbora pogrešnog saveznika, iranska nacija je morala trpiti posljedice pogrešnog izbora, a jedna od njih je i gašenje pozorišta.

Vlada je uvela obaveznu cenzuru pozorišnih predstava koja je nanijela veliku štetu ovoj vrsti umjetnosti.

U periodu između 1949. i 1953. godine (1328.-1332. h.s.g.), u požaru je nestalo više poznatih pozorišnih salona, ubijeno je nekoliko istaknutih ličnosti i umjetnika iz domena scenskih umjetnosti, nekolicina ih je više godina provela u zatvoru a veliki broj je bio primoran na obaveznu šutnju i društvenu izolaciju.

Kraljeve pristalice propagiraju kulturu rasipništva i prekomjerne potrošnje što je za kratko vrijeme izmijenilo izgled grada, dok je jaz između bogatih i siromašnih postajao sve veći i dublji. U pozorištima više nisu izvođene domaće prestave, njihovo mjesto su zazuzele zapadne koje su propagirale razvrat, rasipništvo, neuredan život.

Najpopularniji su bili pozorišni komadi pod nazivom "Pozorište Lale Zar" (Lale Zar je stari dio grada Teherana u blizini trgovačkog centra) te su ubrzo postali sinonim za pozorišne predstave koje nije bilo moguće kulturno ili moralno analizirati ili vrednovati.

Tradicionalne pozorišne grupe su bile posebno ugrožene. Indolentan odnos pahlevidskog režima prema tradicionalnim vrijednostima rezultirao je pokušanjem zatiranja narodnog etnosa i folklora, što je praćeno zatvaranjem tekija u kojima su izvođene tradicionalne iranske predstave. ,

Više se nisu izvodile ta'zije, dok su komičari pokušavali stupiti na daske koje život znače. Izmijenjen je dotadašnji način izvođenja komedija u koje se uvrštava solo i horsko pjevanje i usklađeni grupni ples. Ove predstave su samo djelimično zadovoljavali ukuse publike jer je ugođaj trajalo koliko i sama predstava.

Naredna prijetnja opstanku pozorišnih predstava bila je pojava filma. Obustavljene su aktivnosti na otvaranju novih pozorišnih sala dok su postojeće pretvarane u kino sale. Filmska industrija je tražila nova lica i iskusne glumce, tako da su pozorišta ostala i bez svojh glumaca.

Veliki broj pozorišnih sala pretvoren je u bordele i slična mjesta, dok ni sadržaj predstava nije bio isti. Predstave nisu imali nikakvu umjetničku vrijednost, to su bile prije pozornice na kojima su izvođeni mađioničarski trikovi. U gradu Širazu je održan Međunarodni pozorišni festival na kojem su se domaće i inostrane pozorišne trupe natjecale u prikazivanju predstva koje su obilovale razvratom i nemoralom. Ove i slične projekte finansirao je vladajući pahlevidski režim, što je izazvalo val protesta iranskog stanovništva koje se još više udaljavalo od pozorišta.

Mustafa Oskui u djelu "Istraživački rad o historiji pozorišta u Iranu" piše da je težak udarac opstojnosti iranskog pozorišta nanijela odluka o stavljanju pozorišta pod vladinu zaštitu. Ova odluka je bila težak udarac za pozorišta i njihove uposlenike, jer po njegovim riječima :"Vladini službenici zaduženi za tu oblast nisu izdvajali sredstva za gradnju novih dvorana ili za održavanje postojećih. Do tada širom svijeta poznate pozorišne trupe radile su u jako teškim uslovima, što su nadležne institucije ignorisale.

Vlada je na ovaj način jednostavno blokirala rad pozorišnih grupa u Iranu. Osnivani su brojni Fakulteti scenskih umjetnosti na kojima su predavači bili strani profesori i glumci, uvedeni su novi obavezni predmeti iz oblasti zapadne dramaturgije. Na ovaj način je potpuno zanemarena bogata iranska pozorišna tradicija."

Mustafa Oskui piše i o političkim previranjima u zemlji u tom periodu, te tvrdi da je privatizacija pozorišta, pozorišnih festivala, televizije i drugih kulturnih institucija u zemlji dovela do pada popularnosti scenskih umjetnosti u Iranu. Jedna od supruga iranskog kralja Muhammed Reze Pahlevija je bila pobornik vesternizacije države, uvođenje zapadne kulture u iranskog tradicionalno društvo, pružanje podrške ljevici i poziciji, posebno na polju kulture i umjetnosti, čime je nanijela jedan od najtežih udaraca iranskom pozorištu i kulturi uopšte.

Poznati iranski scenograf , evocirajući sjećanja na taj period je izjavio: "U to doba bilo je nemoguće zamisliti da je pozorište lijepo mjesto koje treba posjetiti. Pozorište je pretvoreno u nijemog pantomimičara koji je oponašao ono što vidi na zapadu ili što mu narede. "

Dodao je :"Na početku smo se preko prevoda djela zapadnih autora upoznali sa zapadnim idejama, filozofijom i kulturom, odnosno onim fragmentima koji su vezani za pozorište. Neke od tih novina smo usvojili i prikazivali. Ali nakon određenog vremena, uvidjeli smo da te predstave ne ispunjavaju očekivanja publike koja nije imala isti ukus kao publika na zapadu, koju su ove predstave oduševljavale. Odluči smo na repertoar uvrstiti naše tradicionalne predstave."

Sredinom 40-tih i početkom 50-tih godina 14-tog stoljeća po hidžretskom solarnom kalendaru u Iranu se pojavljuju grupe koje su se zalagale za uvrštavanje u predstave elemente iz nacionalne kulture naroda. Najznačajniji predstavnici ovog pokreta su Ali Nasirijan, Pari Saberi, Hamid Samandarijan i Ekber Radi. Navedena gospoda danas su predavači na akdemijama scenskih umjetnosti na iranskim univerzitetima i njima pripada sva zasluga za povratak elemenata iranske kulture u iranska pozorišta.

Nekoliko godina prije okončanja vladavine kraljevske dinastije Pahlavida osnažili su brojni revolucionarni pokreti čiji se uticaj širio na sve pore društvenog života pa i na umjetnost. Pozorišne predstave sa satiričnim ili kritičkim sadržajem razvile su se do vrhunca kao jedan vid protesta spram despotske vladavine kraljevske svite. Profesionalni glumci i amateri-davali su predstave u kojima su propagirali islamsku revoluciju čime su dali značajan doprinos procesu obnove tradicionalnih vrijednosti u iranskom pozorištu.


 

 

Upišite komentar


Security code
Refresh