nedjelja, 30 septembar 2012 08:29

Iranske predstave

Iranske predstave

Svi ratovi koji su vođeni i o kojima je sačuvan pomen u historijskim spisima, na neki način su se odražavali na razvoj kulture, umjetnosti i književnosti zemalja koje su ratovale i njihovih susjeda.

Taj uticaj je daleko najizraženiji u scenskim umjetnostima, jer je većina postratnih drama tematski vezana za ratna dešavanja.

 

Najpoznatije drame iz ovog domena su Sofoklova "Antigona", Šekspirov "Magbet", Arabelov "Glasnik na ratnom polju", i drame Bertola Breheta od kojih je najpoznatija Majka Hrabrost i njena djeca.

Svaka od ovih drama nosi određenu poruku, neke u centar zbivanja stavljaju legendarnog junaka, druge nam ukazuju na užas i besmislenost rata dok pak treće život posmatraju očima poraženog.

Pozorišne predstave nastale za vrijeme rata,odnosno za vrijeme svete odbrane kritičari nazivaju "ratno pozorište". One prikazuju sukob dva zaraćena tabora, dvije vojske koje su potpuno različite, jedna je obavezno visokomoralna i pravedna a druga je napadačka i agresorska.

Jedna od najizraženijih karakteristika navedenih predstava je njeno nastojanje za očuvanje kulture i tradicije koja je ugrožena, veličanje nacionalnog jedinstva i solidarnosti i ona najvažnija, masovna mobilizacija cijele nacije koja stupa u odbranu zemlje.

Pozorišni kritičari scenska ostvarenja , "ratnog pozorišta", vremenski dijele u dvije grupe koje se formiraju na osnovu vremenskog okvira u kojem je sukob vođen i geografskog područaja koje je obuhvatio.

Prva grupa predstava ima za cilj motivisati borce da krenu u odbranu zemlje, učvrstiti njihov moral i izgraditi osjećaj patriotizma i nacionalne svijesti. Gledatelj će lakho prepoznati o kojoj vrsti predstava je riječ na osnovu muzičke podloge i načina na koji se vodi dijalog.

Po okončanja fizičkog sukoba bivše zaraćene strane stupaju u novi tihi rat koji se vodi na kulturnom polju. Nastaje utrka u stvaranju umjetničkih djela koja će plastično opisivati ratna dešavanja i na osnovu historijskih činjenica ispričati priču strane kojoj pripadaju. Ta djela se stvaraju za naredna pokoljenja, da bi se sa iz prve ruke upoznali sa grandioznim uspjesima svojih predaka.

Peruanski romanopisac Mario Bargas Jusa u autobiografiji piše:

"Pisac da bi stvorio neko djelo mora imati nešto životnog iskustva, koje će pomiješati i oblikovati sa maštom i stvoriti novo djelo. No da bi u tome uspio mora se bar nakratko udaljiti od stvarnosti, i emocijama dopustiti da se slegnu i nakon toga pristupati pisanju.

Ja nikada nisam mogao pisati o događaju iz skorije prošlosti. Da bi pisao o nekom događaju morao je proći određen period, a nerijetko sam se i fizički udaljavao od tog mjesta i tek nakon toga sam bio spreman za pisanje."

Činjenica je da su sva djela nastala u postratnom periodu daleko kvalitetnija i vrijednija od onih nastalih za vrijeme rata.

U periodu između 1980. i 1988. godine, Islamska Republika Iran je bila suočena sa agresijom susjednog iračkog Ba's režima. Iranski branitelji su se u toku osmogodišnje svete odbrane isticali svojom hrabrošču i kreativnošću i na bojnm polju i na kulturnom planu.

U tih osam godina stvorena su brojna vrijedna umjetnička djela koja svjedoče o herojskoj borbi iranskih branitelja. Poseban uspjeh su bilježile pozorišne predstave.

Tradicionalne iranske predstave "ta'zije" ponovo su oživljene, publika se prisjećala slavne prošlosti i junaštva svojih predaka što je dodatno snažilo moral, vjeru i borbeni duh hrabrih branitelja.

Umjetnici su tokom osmogodišnje Svete odbrane vrijedno bilježili priču o hrabrim i požrtvovanim brcima, koji su bili obični ljudi koji su bili spremni žrvtovati i vlastiti život za slobodu i pravdu.

Odlazeći u rat Iranci su si za uzora uzeli hazreti Huseina, neka je mir na njega, prisjećajući se njegovih riječi da je „časna smrt bolja od života pod zulumćarevom vlašću.“

Preteče savremenih pozorišnih predstava ta'zije u kojima su prikazivani događaji Ašure inspirisale su dramaturge koji su po uzoru na njih stvarali predstave o svetoj odbrani, ukazujući na sličnosti ustanka koji je trajao svega deset dana i svete odbrane koja je trajala punih osam godina.

Za potrebe publike u ratnom pozorištu su davane predstave koje su tretirale različite segmente života u ratu od kojih su najpopularnije bile one koje su obrađivale prvi dan na liniji, ratne operacije, postavljanje zasjeda, šehadete, zarobljavanje, samopožrtvovanost pojedinca ali i su govorili i o neprijateljskoj okrutnosti. U drugim pak predstavama davao se prikaz života civilnog stanovništva, njihove reakcije na nestašicu hrane, bombardovanje i raketiranje nebranjenih gradova, pogibije civila, kao i pružanje pomoći i podrške borcima.

U poratnim predstavama dramaturzi su se osvrtali na povratak izbjeglica u razrušene domove, evocirali uspomene boraca, pratili njihove živote posle rata, pratili život zarobljenih boraca, njihovih porodica i sl.

Prva pozorišna predstava nastala kao reakcija na iračku agresiju na Iran nosi naziv "U zaklonu" autora i režisera Behzada Farahanija. Nastala je u prvim mjesecima nakon početka rata i ubrzo je doživjela i svje prvo TV izdanje. Predstava "U zaklonu" tematski je vezana za prve dane agresije u kojima je okupirano nekoliko iranskih područja uz stalni nagovještaj da dolaze i teži dani.

Nakon ove nastala je popularna predstava "Nena Hazira".

Glavi junak je starica Hazira koja živi na jugu zemlje. Okupatorske snage su ušle u njeno rodno mjesto a manja grupa iračkih vojnika je upala i u njenu kuću. Pripremajući hranu za neprijateljske vojnike u hljeb koji je pekla stavila otrov. Vjerujući u dobrodušnost simpatične starice, irački vojnici su slobodno jeli hranu koju je pripremila,vojnici su jedan po jedan su padali mrtvi a nakon njih i Hazira. Predstava je nastala po uzoru na istinit događaj.

Tokom ratnih godina predstave su se prikazivale i na malim TV ekranima. Najzaslužniji za njihovo nastajanje je

Behzad Farahni, Medžid Muzaferi, Husein Penahi, Ahmed Reza Derviš, Ismail Khaladž, Husein Farrokhi i Hadij Marzban.

Nakon rata umjetnički pokret ratnog pozorišta i pozorišta Svete odbrane je preimenovano u Udruženje revolucionarnog i pozorišta Svete odbrane, koje je do sada organizovalo 12 domaćih i međunarodnih festivala pozorišta Svete odbrane.

Za organizaciju festivala najzaslužniji su Faršid Ibrahimijan, Mehrdad Rajani Makhsus, Đamšid Khanijan, sejjid Husein Feda.

Upišite komentar


Security code
Refresh