nedjelja, 09 septembar 2012 11:04

DVOJICA OBRTNIKA U NEPOZNATOM GRADU

DVOJICA OBRTNIKA U NEPOZNATOM GRADU

Grad u koji su stigli Abu-Seir i Abu-Geir bio je gusto naseljen, ali ne tako pros-tran. Sve zgrade u njemu bile su jednokatne i stare, a ljudi su živjeli jako jed-nostavno.

 

Ovaj grad bješe kao neki zabačeni otok. Nitko tamo nije odlazio, čak ni osoblje s broda. Samo bi kapetan broda dolazio u grad jednom - dvaput godišnje, prošetao bi se i odlazio u posjet upravitelju toga grada, koji mu je bio prijatelj.

Većina ljudi je poznavala kapetana i jako su ga voljeli. Kad god bi kapetan dol-azio u grad ljudi bi se okupljali oko njega, raspitujući se o životu i radu ljudi u drugim gradovima. A kapetan bi na sve ljubazno odgovarao pokušavajući kroz

ova pitanja i odgovore poučiti ljude raznim stvarima. Djeci je on bio dobar i nježan učitelj. S djecom je razgovarao o životu na brodu, o moru i olujama, o vjetru, o kiši i o tome kako žive dobra djeca u drugim gradovima. A odrasli su

ga smatrali iskrenim prijateljem i kako su ljudi govorili, dobrim sugrađaninom.

Pozdravljao bi se sa svakim tko bi nailazio, pružao bi ruku i pitao za zdravlje i pričao bi ljudima o onome što je na svojim putovanjima u razne zemlje naučio i što je znao o narodima, a što bi im bilo od koristi: o obrazovanju, o radu, o obrtništvu, o čistoći, o moralu, o prijateljstvu i suradnji te o drugim dobrim stvarima. No ipak, s obzirom da ljudi iz ovog grada nisu održavali veze s drugim gradovima i nisu s njima trgovali, puno toga još uvijek nisu znali i bili su zaostali

te je to bila prva stvar koju su Abu-Seir i Abu-Geir shvatili kada su se prošetali gradom kako bi pronašli mjesto za stanovanje.

Ova dva putnika, nakon dugog traženja uzeše sobu u jednom svratištu za kara-vane i tamo se smjestiše i, iako još ne bješe pala noć, od silnog umora zaspali su istog trena, bez briga za sutrašnjicu. Najviše stoga jer im je ušteđevina Abu-Seira, brijača, koja je iznosila nekoliko zlatnih novčića, bila dovoljna za izdatke od nekoliko dana, pa nije bilo mjesta nikakvoj brizi. Ekonomičnost i štedljivost imaju i te odlike da umanjuju brige.

Drugoga dana brijač reče: “Idemo se prošetati gradom i razmisliti o poslu.”

Abu-Geir reče: “Još uvijek mi se vrti u glavi i mrači mi se pred očima i nisam raspoložen ići vani, idi ti i vidi što se događa u ovom gradu.”

Abu-Seir je uzeo kovčežić s brijačkim priborom i ogledalo i pregaču za britve te krenuo, uzdajući se u Boga. Idući ulicama jedno dva sata pronađe mušteriju, a potom još jednu, čije šišanje potraje do podneva. Abu-Seir, sretan zbog posla

koji je obavio i dobivene nagrade, kupio je dobru hranu i otišao ravno u stan pa je jeo s Abu-Geirom, a poslije mu je ispričao nešto malo o gradu i o njegovim stanovnicima i o njihovoj velikoj skromnosti i bogatstvu i o jednostavnosti tih

ljudi. Zatim ličilac ponovno zaspa a Abu-Seir, brijač, ode tražiti posao, a navečer se vratio u stan s nešto novca i hrane pa je ispričao o svemu što je vidio i čuo.

Abu-Geir reče: “Vidiš brate u kakvom sam ja stanju, glava me još uvijek boli od morskog zraka, a kada ustanem, okreće mi se tlo pod nogama i ne mogu izići vani tražiti posao, jako se sramim zbog toga što ti radiš i plaćaš moje troškove. Nadam se da će mi Bog pomoći, da ti se jednoga dana odužim za tvoju velikodušnost.”

Abu-Seir reče: “Što znače ove riječi, među nama nema laskanja, hvala Bogu što smo došli u grad pun obilja i što ima posla i novca. Ništa se ti ne žalosti. Pa i ako nikad ne bi radio, neće nam biti loše.”

Abu-Geir reče: “Znam da među nama nema odvajanja i razlike, ali se bojim da ne ostanem ovako bolestan i da će doći dan kada neće biti posla ni za tebe, što onda?”

Abu-Seir reče: “Ne misli sada na to, čovjek ne smije očajavati. Pogledaj, ova kožna vrećica puna je para i zlatnih novčića, to je dovoljno za izdatke od dva – tri mjeseca. Također, posla ima dosta, a malo pomalo i ti ćeš se oporaviti od

morske bolesti i tada će nam biti odlično.”

Abu-Geir reče: “U pravu si, ja se uvijek bojim nečega a ti si veoma odvažan, nikada neću zaboraviti tvoju dobrotu.”

I tako je Abu-Geir dan i noć jeo i spavao. A Abu-Seir je radio pa kako je radio bolje od drugih brijača u tom gradu, ljudi su mu više i plaćali. Brijači u gradu su ljudima močili glave vodom i brijali ih te uopće nisu marili za posao, a Abu-Seir je za brijanje glave koristio sapun i toplu vodu i pored šišanja i brijanja mušterija, kratio im je dlačice u ušima i u nosu, dotjerivao im je obrve, njegovo ogledalo je bilo veće i bolje od svih, a njegova pregača, češalj i britva, uvijek su

bili čisti a on sam je bio pristojan, nasmijan i ljubazan. Još nešto je znao raditi a što drugi nisu znali: kad bi nekoga brijao, umivao bi ga sapunom i hladnom vodom a poslije s toplom vodom, zatim bi ga brisao čistim ručnikom tako da bi

se mušterijino lice zarumenilo i zablistalo. Onda bi svatko tko bi ga toga dana vidio rekao: “Kako si lijepo porumenio”, a on bi odgovarao: “Da, danas sam se šišao i brijao kod Abu-Seira.”

Da, u svijetu je tako, svatko tko je bolje savladao vještine u svom poslu i tko se bolje ponaša prema ljudima, posao mu više napreduje. Abu-Seir je to znao i baš zato, ljudi su brzo saznali za njega a i poznate ličnosti su ga pozivale svojim

kućama govoreći: “Abu-Seir je najbolji brijač u ovom gradu.”

Međutim, Abu-Seir je bio iznenađen kada je shvatio da su ljudi iz toga grada manje upoznati sa sapunom, da su gradska javna kupališta jako stara, a i tamo se također malo koristio sapun.

I tako, prođe neko vrijeme, za koje je Abu-Seir redovito radio i izdržavao Abu-Geira. A ličilac Abu-Geir je jeo i spavao. Ponekad bi samo, od umora i bes-poslice, odlazio i tumarao dva – tri sata po ulicama i vraćao bi se pa bi sebe ponovno dovodio u ono bolesno stanje, i svakog je dana prebrojavao ušteđevinu iz vrećice te bi je opet vraćao na mjesto i vidio je da je novca iz dana u dan bivalo sve više.

Jednoga dana Abu-Seir reče Abu-Geiru: “Dobro bi bilo da izađeš vani, da se na jedno sat vremena prošetaš gradom, da vidiš kako je lijep grad i da vidiš koliko su ovi jednostavni i stari ljudi dobri i ljubazni. Dokad ćeš spavati na jednom

mjestu, previše spavanja zaglupljuje čovjeka i čini ga bolesnim.”

Abu-Geir reče: “I ja bih želio promatrati grad kao i ti, ali što da radim kad mi se u glavi još vrti od morskog zraka i ne mogu hodati. Sada ti razgledaj grad, doći će red i na mene, samo, jako se sramim što ti radiš a ja sam bez posla.”

Abu-Seir ne želeći da povrijedi Abu-Geira reče: “Ne, ne radi se o poslu, mis-lio sam od sjedenja na jednom mjestu i od spavanja postaješ više klonuo i neraspoložen, inače nema nikakve smetnje. Nadam se da će ti se povratiti zdrav-lje, posla ima uvijek, posla nikad neće nestati na svijetu, a sada je najvažnije naše prijateljstvo i suradnja.”

I tako to prođe i Abu-Seir je redovno radio a Abu-Geir se odmarao i svakoga bi dana potajno prebrojavao novac iz vrećice i ostavljao bi ga na mjesto. S obzirom da je prošlo nekoliko mjeseci od njihovog dolaska u taj grad, jednoga se dana

brijač prehladio - dobio je groznicu i ležao u kući. Kako ni ličilac nije ustajao, brijač pozva vratara tog svratišta za karavane i zamoli ga neka im nabavlja lijek-ove i hranu te obeća da će mu se odužiti za neugodnosti. Vratar iz svratišta za karavane ih je služio četiri dana. Petoga dana iskrsne neki posao za vratara i on kasno dođe do njih. Stanje Abu-Seira, brijača, se bijaše pogoršalo.

Ličilac, Abu-Geir, postane nestrpljiv od gladi te ustade i vidje da je Abu-Seiru loše i da je skoro u nesvijesti. Obuče Abu-Seirovu odjeću, koja bijaše bolja, uze vrećicu s novcem i zaključa vrata od sobe pa, ne rekavši nikome ni riječi, izađe

vani. Otišao je na robni sajam pa s novcem koji je uštedio Abu-Seir kupi novo odijelo, uze adresu javnog kupališta i ode ravno u kupalište. Javno kupalište (hamam) bijaše bez imena, nije bilo ni tuša i toliko je bilo prljavo i mračno da

se nije vidio ni prst pred okom, a Abu-Geir dobi napad astme i vrtoglavice od mirisa vruće vode iz bazena i od lošeg zraka u kupalištu, pa je brzo izašao van, obukao odjeću i izvukao se na čisti zrak.

Kako je malo prošetao gradom i došao k sebi, padne mu na pamet da se više ne vraća kod Abu-Seira i da ga zaboravi. Reče u sebi: “Imam vrećicu punu novca, to mi je dovoljno za nekoliko mjeseci a poslije ću već pronaći nekakav posao.“

Tako i bi, otišao je u udaljeniji kraj iznajmivši jednu sobu i nabavio je sebi namještaj i više se nije vraćao. A Abu-Seir je bio bolestan u sobi svratišta za karavane. Došavši ponovno, vratar ugleda zatvorena vrata od sobe pa reče u sebi: “Možda su otišli prošetati se.” Kada padne noć, Abu-Seir dođe k svijesti i vidje da je sam pa se malo osvrne i primjeti da mu nema odjeće i vrećice s novcem te da su vrata njegove sobe zatvorena izvana. Dosjeti se da je Abu-Geir uzeo odjeću i novac i otišao. Abu-Seir dođe iza vrata i tako je o njih lupao, da je vlasnik svratišta za karavane to primjetio i došao do vrata pa reče: “Tko je u toj sobi?”

Abu-Seir reče “Ja sam, otvori vrata!”; vlasnik svratišta reče: “Vrata su zaključana, kako si ti ostao u sobi?”

Abu-Seir reče: “Moj prijatelj je imao posla pa je otišao, možda je zaboravio donijeti ključ od sobe, razbij sada ovu bravu i dodaj mi vode jer sam žedan.”

Vratar je razbio bravu i otvorio vrata pa kako je vidio da je Abu-Seir dobar čovjek, pomogao mu je i da mu vodu i hranu. Abu-Seir nije htio osramotiti Abu-Geira i prostodušno je primio njegov odlazak pa reče vlasniku svratišta:

“Brate, nije mi dobro a moj prijatelj možda neće doći nekoliko dana, ti se malo pobrini za mene i kupi mi ono što mi je potrebno, a račun sačuvaj dok ne dođe moj prijatelj pa ću uzeti novac od njega da ti platim račun i da te nagradim za

tvoju dobrotu.”

Prođe neko vrijeme i vratar je njegovao Abu-Seira dok se ovaj nije oporavio.

Kasnije, jednoga dana, Abu-Seir ispriča priču o Abu-Geirovom bijegu i reče: “Ako mu se nije dogodila kakva nesreća, jasno je da se ponio podlo.” Vratar reče: “Ne misli na njega, on od ovoga neće vidjeti dobra, konačno podlost i

izdaja donose nesreću.”

Bilo kako bilo, Abu-Seir je obukao Abu-Geirovu odjeću i ponovno je otišao tražiti posao i, malo pomalo, otplaćivao je svoj dug vlasniku svratišta za kara-vane, a za to vrijeme od Abu-Geira ne bješe ni glasa te brijač ostade sam, živio je i radio.

A što je radio Abu-Geir?

On je, od dana kada je uzeo vrećicu s novcem i otišao, samo jeo i spavao, sve dok nije uvidio da ponestaje novca, tada je krenuo u potragu za poslom...

Mahdi Azar Jazdi

DOBRE PRIČE ZA DOBRU DJECU

 

Upišite komentar


Security code
Refresh