četvrtak, 02 april 2015 06:51

Sizde bedar – Posljednji dan Nouruza

Sizde bedar – Posljednji dan Nouruza

IRIB- U današnjoj emisiji govorimo o sizde bedaru, posljednjem danu iranske nove godine-Nouruza.

 

Od 2008. godine Nouruz se nalazi na UNESCO-voj listi nepovredive svjetske baštine, postavši tako prvim nematerijalnim kulturnim blagom koje se upisalo na listu zaštićenih svjetskih vrijednosti. Ovaj praznik, star nekoliko hiljada godina, uglavnom se povezuje s Irancima, no danas se, osim u Iranu, obilježava i u mnogim drugim zemljama širom Azije. Slave ga gotovo svi narodi koji su u svojoj historiji na neki način bili pod (ne)posrednim utjecajem drevne perzijske civilizacije, i to u: Afganistanu, Pakistanu, Indiji, Tadžikistanu, Kirgistanu, Azerbejdžanu, Turskoj, Iraku, Uzbekistanu, pa i dalje, sve do pojedinih balkanskih regija koje su nekad bile u sastavu Osmanskoga Carstva (Makedonija, Albanija, Kosovo)

Ko je ikad bio u prilici pobliže se upoznati s običajima iranske nove godine uvjerio se u visoku sofisticiranost i ritualni formalizam ovog do u tančina razrađenog blagdana. Svaki je detalj pomno promišljen, svaka sekvenca praznika odvija se po unaprijed zacrtanom scenariju, i tako već hiljadama godina. Tradicionalni porodični ručak (u pravilu sabzi polo ba mahi – riba s rižom začinjenom aromatiziranim biljem), obilazak mezarja i spomen na umrle, uzajamno čestitanje i posjećivanje koje može potrajati danima (s obaveznim uzvraćanjem posjeta koji se katkada zna odigrati već u istome danu!), kolektivni godišnji odmori (većina javnih ustanova u Iranu tada ne radi), odlasci na izlete, kraća putovanja, druženja i sl.

Dan Islamske Republike Iran slavi se 12. farvardina po iranskom kalendaru a sama završnica Nouruza u Iranu je 13. dan Nove godine ili ''Sizdah-bedar'', kada milioni Iranaca pohrle u prirodu, parkove, u planine ili na jezera, ostavljajući puste domove. Sa sobom ponesu vrpcom uvezani pregršt izraslih žitnih klica, sabzi, koje su sve vrijeme Noruza držali u kući, kako bi se na njima skupili zli dusi i kako bi ih na kraju bacili u potok ili rijeku da ih vode speru i odnesu. Pored toga Iranci u prirodi zahvaljaju Uzvišenom Bogu na nimetima i blagodatima koje im je podario.

Poslije dvanaest dana slavlja, radosti i međusobnih posjeta, trinaestog dana Nove godine rano ujutro Iranci napuštaju svoje gradove. Na krovu svakog automobila se nalazi novogodišnje zelenilo. U to vrijeme gradovi su sasvim pusti, a ljudi su u prirodi, na zelenim poljima kraj rijeka, gdje se zabavljaju, pjevaju i igraju, prskaju jedni druge vodom, a na grane drveća vezuju ljuljačke i sušeno voće. U podne, tu na travi, porodice ručaju i pojedu ono što je ostalo od novogodišnjih slatkiša i suhog i sušenog voća. Novogodišnje zelenilo bacaju u rijeku ili u izvor. Djevojke, stasale za udaju, udalje se od svojih porodica, sjednu na travu, na zemlju stave malo slatkiša, a travu iznad vežu u čvor kako bi što prije pronašle dragog i udale se i izgovaraju: Trinaestog dana dogodine, s mužem kod kuće, a djetetom u naručju.

Po zoroastrijanskom kalendaru 13. dan nove godine je hrđav i nesretan dan zato što se tog dana zemlja nalazi između Sunca i Mjeseca i postoji mogućnost da se dogode loše stvari. Pravi cilj ovih radosnih dana je ponovno otkrivanje izvornog stanja čistoće i jednakosti. To su dani kada se obnavljaju odnosi s prijateljima i susjedima; ljudi se posjećuju ponizno i skrušeno. Sizdah bedar je dan kada se smanuju razlike u društvu: imućni i siromašni zajedno uživaju u istoj vrsti hrane i razonodi i svi oblače novu, živopisnu odjeću. Prestaju svi poslovi. Tog dana nije lijepo da se zametne bilo kakva svađa ili konflikt.

U svakoj iranskoj porodici, 10 do 15 dana prije dolaska Nove godine, u posudu se sipa malo zrnja pšenice, ječma, leće ili kukuruza da bi proklijalo i pozelenjelo. Kada sjemenje proklija, stavlja se na svečani novogodišnji stol. Trinaestog dana Nove godine isklijala pšenica, prema drevnom običaju, odnosi se u prirodu gde Iranci odlaze porodično, i tamo se pušta u potoke i rijeke, odnosno vodu koja teče. Zelenilo je simbol plodnosti i sreće u zemljoradničkom životu. Na pojedinim stolovima se nađe više vrsta ovog zelenila koje se postavlja u čast triju glavnih načela: humat (pravedna misao), hukhta (pravedna riječ) i hvarš (pravedno djelo).

Toliko sadržaja, dakako, ne stane u dan-dva, stoga Iranci uživaju u novogodišnjem slavlju čak 13 dana. Zadnji dan proslave Nouruza, poznatiji kao Sizdah Bedar (u slobodnijem prijevodu „izbaciti sve na 13. dan"), slavi se na otvorenom, najčešće uz obalu neke vode. Krug sklada, prema drevnom iranskom vjerovanju, zatvara se s brojem 12, i da bi se izbjegao haos 13. broja (nesretno) osuđenog na nesreću, odlazi se u prirodu, rasprema se sofra Haft Sin i proklijalo žito baca u rijeku ili potok; priroda se vraća prirodi. Time se proslava Nouruza i službeno okončava.

Ideja Noruza nije samo da proslavi dolazak sunčanih dana nakon duge i hladne zime, već u osnovi leži potreba da se ljudi humanije ponašaju, jedni prema drugima, ali i prema prirodi. Možda zato i ne čudi odluka UNESCA da ovu najstariju proslavu Nove godine uvrsti na listu Svjetske kulturne baštine.

Upišite komentar


Security code
Refresh