ponedjeljak, 04 maj 2015 08:51

Šejh Bahai, blistavi dragulj nauke i umjetnosti

Šejh Bahai, blistavi dragulj nauke i umjetnosti

IRIB- U ime Svemogućeg Gospodara koji je stvorio i koji je pozvao ljude da uče, naukuju.

Dragi prijatelji danas namjeravamo govoriti o jednom vrsnom učenjaku i umjetniku, pjesniku i intelektualcu koji je obilježio svoje vrijeme i ujedno ostavio velikog traga i uticaja na generacije iza sebe. Danas namjeravamo govoriti o šejh Behaiju.

U Islamskoj Republici Iran se svake godine, 3. ordibehešta, obilježava Dan Šejha Behaija. Danas vas želimo bolje upoznati sa ovom posebnom ličnosti historije islama. Šejh Behauddin Muhamed ibn Husejn Ameli, poznatiji kao Šejh Behai, jedan je od najpoznatijih i priznatijih vjerskih znanstvenika i pjesnika u doba vladavine iranske dinastije Safavida. Porijeklom je iz područja Džebelu-l Amel, u region Libana i Sirije, a iz brojnih pisanih dokumenata se može zaključiti da je u Iran došao još kao dječak, zajedno sa svojim ocem Izzuddinom Husejnom Amelijem, također poznatim vjerskim znanstvenikom. Historičari ističu da je šejh Izzuddin sa porodicom u Iran stigao na poziv tadašnjeg iranskog vladara Tahmaseba i Alija ibn Hilala Karekija, šejhu-l islama grada Isfahana.

O tome koliko je Behauddin imao godina kada je sa porodicom stigao u Iran, postoje uistinu oprečna mišljenja. Tako neki historičari tvrde da je Behauddin u Iran stigao kao sedmogodišnjak, a neki pak na osnovu shvatanja pisanih dokumenata tvrde da je imao 13 godina. Ne osporavajući niti jedno od ova dva mišljenja mi ćemo reći da je Behauddin u Iran stigao u dobi od 10 godina. Šejhova porodica je po dolasku u Iran najprije odlučila živjeti u Isfahanu koji je tada bio jedan od glavnih naučnih i trgovinskih centara Irana. Nakon tri godine provedene u Isfahanu Behauddinom otac prihvata poziv tadašnjeg safavidskog sultana Tahmaseba i imenovanje na mjesto šejhu-l islama grada Kazvina. Mali Behauddin je upravo u Kazvinu, učeći naučne discipline toga vremena pred svojim ocem i drugim istaknutim znanstvenicima, izrastao u vrlo nadarenog momka sa raskošnim talentom za poetsko izražavanje. Kazvin nije napustio ni kada je njegov otac bio imenovan za šejhu-l islama grada Herata, u današnjem Afganistanu. Među najpoznatijim šejhovim učiteljima i muderisima su Mula Abdullah Jazdi, Mula Ali Mazhab, Mula Ali Kaeni i Šejh Abdu-l Ali Kareki sin Muhakeka Karekija.

Poznato je da je 983. hidžretske lunarne godine putovao na hadž, a samo godinu dana kasnije mu umire otac i on, po naredbi sultana Tahmaseba, biva imenovan šejhu-l islamom Herata. No, napredujući u savladavanju vjerskih znanosti Behauddin je kontinuirano napredovao i u strukturi tadašnje vjerske zajednice, te je na kraju imenovan i šejhu-l islamom Isfahana. Mnogo je putovao i vodio diskusije sa skoro svim poznatijim znanstvenicima svoga vremena u Iraku, Halebu, Šamu, Egiptu i Hidžazu. U pisanim predajama stoji da je Šejh Behai putovao u derviškom odijelu kako nebi bio prepoznat i hvaljen, i da je mnogobrojne diskusije vodio i sa znanstvenicima drugih religija. Između mnogobrojnih znanstvenika sa kojima je bio u bliskim prijateljskim vezama možemo spomenuti Muhameda ebu-l Hasana Bekrija, Ardi ibn Aba Latifa Muhlisija i šejha Omera Ardija.

Šejh Behai je za života bio poznat kao čovjek koji je istinski prezirao samodopadljivost i težnju za superiornošću, što je, između ostalog, bio i dovoljan dokaz njegove unutarnje čistoće i iskrenosti. Ovaj istaknuti vjerski znanstvenik i pjesnik je, po mišljenju mnogih historičara, kritičara i orijentalista, jedan od najznačajnijih znanstvenika, ali i pjesnika vremena u kojem je živio, a nije malo ni onih koji njegovim imenom obilježavaju drugu polovinu desetog i prvu polovinu 11. stoljeća po hidžretskom lunarnom kalendaru. Tokom svog plodnog ovozemaljskog života, Šejh Behai je odgojio veliki broj istaknutih iranskih znanstvenika i filozofa, astrologa, matematičara, vjerskih pravnika, jurisprudenata i književnika među kojima su najpoznatiji veliki iranski filozof Sadr al Muta'lehin ili Mula Muhsen Fejz Kašani.

Sa pravom se može reći da su učenici Šejha Behaija dobrim dijelom obilježili 11. stoljeće po hidžretskom lunarnom kalendaru u historiji Irana, ali i cijelog islamskog svijeta. Šejh Behai je iza sebe ostavio 88 tomova knjiga i naučnih ogleda među kojima posebno mjesto zauzimaju djela „Džame'u-l Abbasi", „Keškul", „Bahru-l Hisab va Miftahu-l Felah va-l A'rbain va Šar'u-l Kilaf" i „Asraru-l Belage". Osim zbirke pjesama koja obuhvata gazele i kvatrene, Šejh Behai je napisao i dvije mesnevije „Hljeb i halva" i „Mlijeko i šećer".

Historija pokazuje da su naučnici i velikani koji su putovali, i to naročito u zrelim godinama, stekli posebno savršenstvo i zrelost. Šejh Bahai zauzima posebno mjesto među naučnicima, jer je bio svestran čovjek koji je bio upućen u veliki broj nauka i tehnika svog vremena. Sigurno se šejh Bahai, koji je obišao svijet, razlikuje od onog naučnika koji je cio život boravio na jednom mjestu, a to važi i za sve naučnike. U toku historije vidimo da oni naučnici koji su putovali i imali kontakte sa različitim ljudima i učili kod različitih profesora, posjeduju svestrane misli i gledišta u odnosu na one naučnike koji su posjedovali isti nivo znanja i vjerovanja, ali su cio život proveli na istom mjestu. Sigurno zrelost duše ovih drugih ne može biti kao onih koji su putovali. Prisustvo učenjaka poput Muhakeka Kerekija, Šejha Behaija, Allame Medžlisija, Mir Damada, Mulla Sadraa, čija djela još uvijek napajaju ljude žedne znanja i spoznaje, pokazatelj je veličine i vrijednosti sveučilišta u Isfahanu. Džame' Abbasi od Šejha Behaija i stotine drugih vrijednih knjiga napisanih iz oblasti vjerskog prava i jurisprudencije još uvijek zavređuju pažnju

Od velikih učenjaka u gradu Isfahanu – kao što se može pronaći isčitavanjem historijskih izvora – dvije su osobe ostavile veliki trag na misao Mulla Sadraa. Te dvije osobe su Mir Damad i Šejh Behai, iako postoji mogućnost da se Mulla Sadra okoristio i prisustvom drugih učitelja.

Rukopisi i duhovni put Šejha Behaija kazuju nam da je sa safavidskom vlašću sarađivao radi promicanja i jačanja osnova izvornog islama. O tome najbolje svjedoči njegov skroman život i isposništvo. Odgojio je mnogo učenika, a neki od njih su Mulla Sadra, Fejz Kašani, Fejjaz Lahidži, Muhammed Taqi Medžlisi (otac Allame Medžlisija) i Muhammed Salih Mazandarani. Upućenost Šejha Behaija u razna znanja i umijeća svima je poznata. Prirodno je onda da će takva svestranost ostaviti valjan uticaj i na misli njegova učenika Mulla Sadraa. U knjizi Rejhanetu-l-edeb spominju se naslovi 94 knjige i rukopisa iz različitih oblasti koje je Šejh Behai ostavio iza sebe.

Šejh Behai je na Ahiret preselio u Isfahanu 1030. ili 1031. godine, u 87. godini života, a ukopan je u gradu Mešhedu gdje je boravio kao predstavnik safavidskog vladara Abbasa. Njegovi učenici su ga na Ahiret otpratili kako je ovaj velikan i zaslužio, uz veliku dženazu i ukop u haremu osmog šiitskog imama Reze (neka je mir na njega) u gradu Mešhedu.

Upišite komentar


Security code
Refresh